Dana 24. veljače 1995. ponovno su se u Bijeljini sastali dostojanstvenici SPC-a kada je bihaćki episkop Hrizostom pozvao svoje kolege da djeluju protiv ‘izdajnika’ Miloševića.
Samo dva mjeseca poslije genocida u Srebrenici njemačko Društvo za ugrožene narode, (Gesellschaft für bedrohte Völker) objavilo je dokumentaciju Felicitas Roder i Tillmana Zülcha pod naslovom „Za jedinstvo svih srpskih zemalja – Srpska pravoslavna crkva podupire genocid nad bosanskim muslimanima“, iz koje je vrijedno citirati važnije ulomke:
Premda bi trebalo biti odavno poznato da je Srpska pravoslavna crkva od samoga početka svoga postojanja bila čvrsto povezana sa državama u kojima je djelovala, njezino podupiranje i opravdavanje zločina nekih režima tih država nije bilo dovoljno uočljivo u svjetskoj javnosti. Ta njezina povezanost sa srpskim nacionalistima u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori posebno se očitovala u posljednjem, tzv. jugoslavenskome ratu. Samo dva mjeseca poslije genocida u Srebrenici njemačko Društvo za ugrožene narode, (Gesellschaft für bedrohte Völker) objavilo je dokumentaciju Felicitas Roder i Tillmana Zülcha pod naslovom „Za jedinstvo svih srpskih zemalja – Srpska pravoslavna crkva podupire genocid nad bosanskim muslimanima“, iz koje je vrijedno citirati važnije ulomke, piše hkv.hr
Ova dokumentacija sadrži poglavlja: Židovski glasovi o genocidu u Bosni, Predgovor, Uloga Srpske pravoslavne crkve, Povijesni preduvjeti, SPC zahtijeva progon kosovskih Albanaca, Zapadne crkve okreću glave i Izvori.
U Predgovoru Tilman Zülch piše, među ostalim: “Kako bi se uljepšala vlastita neučinkovitost, ponuđena su objašnjenja da je riječ o građanskome ratu, da su sve tri strane jednako krive. Sigurno je da su u ovome ratu kao i u Drugome svjetskom ratu, te ostalim ratovima, pripadnici svih armija počinili zločine, pa ipak nema sumnje u to da su Srbija i Crna Gora planirale rat protiv Bosne i Hercegovine, prvenstveno bosanskih muslimana, ali i protiv hrvatskih katolika, Roma, Židova i pripadnike ostalih manjina koje su bile žrtve sustavnih genocidnih zločina. U Bosni i Hercegovini ubijeno je više od 200.000, vjerojatno 250.000 ljudi… Ti su zločini očito planirani od strane Jugoslavenske armije i paravojnih srpskih postrojba… Protjerivanjem muslimanskoga pučanstva uklonjeni su svi tragovi bošnjačkoga islama stara 500 godina na istočnom jugoistoku Europe… I srpski Bosanci spadaju u žrtve. Srbi u Sarajevu i Tuzli kao i pripadnici ostalih vjerskih i etničkih skupina ubijani su iz oružja Karadžićevih postrojba… Ideološka praznina nakon sloma titoizma ispunjena je u Srbiji nacionalnim mitovima. Intelektualci socijalističke skupine Praksis postali su srpski šovinisti… Srpska pravoslavna crkva izgubila je u Titovo doba najveći dio svojih vjernika. Time što se uklopila u renesansu velikosrpskoga nacionalizma, dobila je novi utjecaj, postala je nadomjestak za ideologiju režima Miloševića, Karadžića i Mladića. Srpski episkopi gledali su bez zamjerki rušenje više stotina džamija, katoličkih crkava pa i sinagoga. Čak više od toga, oni su na ruševinama tih uništenih bogomolja postavljali temelje pravoslavnih crkava. Srpski pravoslavni sveštenici i episkopi postali su koloborateri ratnih zločinaca protiv kojih je Međunarodni sud u Haagu podigao optužnice…“
Uloga Srpske pravoslavne crkve: „Zločini koji su počinjeni u ime ‘Velike Srbije’ u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini od 1991. SPC niječe ili opravdava… U memorandumu jedne neovisne ekumenske skupine u Beogradu od 23. studenoga 1994. piše: ‘Crkva se upustila u suradnju s totalitarnim režimom jednoga Radovana Karadžića. Ona je izrazila – horribile dictu – svoj pristanak na rat. Svi naši episkopi danas su jastrebovi, izražavaju suglasnost s ratom i podjelu teritorija prema etničkoj pripadnosti…’ SPC je pridonio tome da srpski ratni zločinci dobiju široku bazu. Dvije godine prije početka rata Srpska pravoslavna crkva pomogla je uzletu partijskoga šefa srbijanskih socijalista Slobodana Miloševića i njegova nacionalističkoga programa…“
Laž o „novome genocidu“ nad Srbima: „Dostojanstvenici SPC-a niječu da su srpske postrojbe u Bosni i Hercegovini počinile genocid… Srpski napadački ratovi protiv Hrvatske te Bosne i Hercegovine u očima SPC-a ‘obrambeni su ratovi’. Srbi su žrtve genocida započeta u Drugom svjetskom ratu i nastavljena raspadom bivše Jugoslavije… Točno u tome smislu izrazio se bački episkop Irinej Gavrilović u grčkom Volosu kad je 18. listopada 1992. govorio o sudbini srpskoga naroda: ‘Ujedinjene snage Vatikana i muslimani, većinom dijelom potomci onih Srba koji su prešli na islam, usmjerili su se protiv srpskoga stanovništva u granicama današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova s namjerom da Srbe izbrišu i totalno unište.’
I patrijarh Pavle (građanskim imenom Gojko Stojčević), bivši episkop Kosova i od 1900. vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve, vjeruje u ‘genocid nad Srbima’. U zavjeru teorije SPC-a spada tvrdnja da zapadni mediji u sporazumu s vladama Zapada nastoje prikazati Srbe kao jedine krivce u bosanskome ratu. Episkop Irinej prigodom posjeta Münchenu u svibnju 1995. rekao je kako je zapravo srpski narod ‘žrtva’. Mediji su sukrivci ‘masovnoga ubijanja’ Srba koje se ponovilo u zapadnoj Slavoniji, regiji oko Jasenovca…“
Patrijarh Pavle poziva na oružje: „Već u rujnu 1991. u povodu srpske agresije na Hrvatsku patrijarh Pavle poslao je pismo posredniku EU-a lordu Carringtonu: ‘Po drugi put u ovom stoljeću srpski je narod ugrožen genocidom i protjerivanjem s teritorija na kojima živi stoljećima… S novim proglašenjem neovisne Hrvatske započela je glede posljedica možda još ubitačnija nevolja Srba u Hrvatskoj…’ Pavle je pod ‘srpskim teritorijima ‘ podrazumijevao i ona područja u kojima su Srbi 1991. predstavljali manjinu. Slično se patrijarh Pavle izjasnio u vrijeme kad su jugoslavenska savezna armija i srpske postrojbe započele sa svojim ofenzivama protiv Slovenije i Hrvatske. U kolovozu 1991. Pavle je u svojoj propovijedi u Predilovcima pozvao vjernike: ‘Ako je Božja volja da se ide u rat, onda se svaki Srbin mora viteški i herojski boriti, vjeran povijesnom duhu srpskoga naroda.’
Kao patrijarh Pavle, tako je i episkop Danilo Krstić opravdavao u Ženevi u kolovozu 1991. ubijanje u ime srpske stvari. Papa vodi ‘križarski rat protiv Srba’, ruku uz ruku vodi sveti rat s bosanskim muslimanima protiv srpskog stanovništva u Bosni. Danilo dalje: budući da se brane, Srbi ne samo što imaju pravo nego i dužnost da ubijaju…“
„Sveti rat“ za „Veliku Srbiju“: „Nakon osvajanja Slavonije na jesen 1991. uspostavljena je u zaposjednutim područjima nova pravoslavna episkopija. Episkopovo sjedište bilo je u Dalju gdje je kratko prije toga izvršen masakr nad hrvatskim pučanstvom. U ‘etnički očišćenim’ selima posvećene su nove srpskopravoslavne crkve, primjerice u Lovasu. Tu je prije rata živjelo 133 Srbina i 1.449 Hrvata. Svi su Hrvati bili protjerani, katolička crkva srušena. Beogradska televizija prenosila je postavljanje kamena temeljca nove srpske crkve koje je obavio osobno patrijarh.
Za bačkoga episkopa Irineja Bulovića, za kojega je ‘srpsko’ najvažnija riječ poslije riječi ‘Bog’, komentirao je u ožujku u srpskom NIN-u okupiranje Krajine od strane srpskih postrojba: ‘Danas je srpsko stanovništvo Krajine slobodno, pa ako od vremena na vrijeme dođe do sukoba. Krajine bez žrtava nikad nije bilo. Bolje živjeti kao slobodni građanin u Krajini nego biti trajno ugrožen na teritoriju današnje neovisne Hrvatske.’
Patrijarh Pavle i njegovi episkopi jasno su se svakom prilikom izražavali u korist uspostavljanja ‘Velike Srbije’, za okupljanje onih područja koja su od 1991. osvojile srpske postrojbe u napadačkom ratu i genocidu… Slično kao i general Mladić, tako je i patrijarh Pavle odbijao promjenu ‘srpskom krvlju određenih granica u Bosni’... Dapače, u izjavi episkopa u srpnju 1994. govori se o tisućugodišnjem srpskom carstvu:’Srpski narod živi na ovome tragičnom teritoriju na kojemu se danas vodi rat već više od tisuću godina, on ovdje nije novak, nije agresor, nije opkoljivač…’
Ograničavanje onih koji žele mir: SPC protivio se svim pokušajima da se okonča ili barem ublaži rat u Bosni i Hercegovini. SPC se zato izražavao protiv svih onih Srba koji su odustali od velikosrpskih snova i žele sklopiti mir. U novije vrijeme SPC agitira i protiv predsjednika Republike Srbije Slobodana Miloševića kojega je nekoć podupirao. Dana 24. veljače 1995. ponovno su se u Bijeljini sastali veledostojanstvenici SPC-a kada je bihaćki episkop Hrizostom pozvao svoje kolege da djeluju protiv ‘izdajnika’ Miloševića. Kad je Tribunal UN-a u Haagu saopćio u travnju 1995. da se vodi istraga protiv Radovana Karadžića zbog ratnih zločina, patrijarh Pavle je na jednom sastanku u Bosni ustao demonstrativno u prilog vođe bosanskih Srba.
Radovan Karadžić osjetio je da je potvrđen u svojoj božanskoj misiji od strane patrijarha: ‘Naša je dužnost da se branimo. Sve drugo ne bi se svidjelo Bogu i ne bi odgovaralo pravoslavnoj tradiciji .’Vodstvo SPC usmjerilo se i protiv miroljubivih u svojoj sredini. Konstantin Đokić je kao jedini episkop priznao u zajedničkoj izjavi s Njemačkom evangeličkom crkvom 5. ožujka 1993. i sukrivnju srpske strane… Zbog te hrabre izjave episkop Konstantin Đokić, koji je vodio zapadnoeuropsku episkopiju sa sjedištem u Hildesheimu, bio je kažnjen smanjenjem svojih mjerodavnosti time što je SPC u svibnju 1994. osnovao novu episkopiju za zapadnu Europu sa sjedištem u Parizu…“
Povijesni preduvjeti:“’Velikosrpski’nacionalisti i SPC stalno se pozivaju u svojoj argumentaciji na genocid počinjen nad srpskim narodom od strane njemačkih nacionalsocijalista i hrvatskih fašističkih ‘ustaša’. SPC se pri tome poziva na sporne brojke. U ‘ustaškoj’ državi navodno je ubijeno, pokatoličeno i protjerano 700.000 Srba, po nekim navodima čak 900.000. Neki izvori navodno pokazuju da je samo u konclogoru Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi.
U takve podatke o broju srpskih žrtava sumnjaju čak i srpski povjesničari. Bogoljub Kočović nazvao ih je 1985. čak besmislenima: ‘To claim that 700.000 /Serbs/ were killed in the concentration camp at Jasenovac is pure nosense…’ Glavne žrtve nacističkoga holokausta , europski Židovi, Sinti i Roma, igraju u srpskome žrtvenom mitu sporednu ulogu. U spominjanju i opomenama SPC-a o prošlosti, uopće se ne spominju hrvatski i muslimanski oporbenjaci koji su ubijeni u ustaškoj državi kao i desetci tisuća ljudi koji su pali u masakrima srpskih ‘četnika’…“
Srbi su pomagali u uništavanju Židova: „Činjenica je da je srpski naci-satelitski režim pod vodstvom generala Milana Nedića sudjelovao u nacionalsocijalističkim zločinima. Tada je SPC podupirao fašističke ideje u Srbiji.
Još prije okupiranja Srbije od strane nacističke Njemačke, Židovi su po naređenju Kraljevske vlade u listopadu 1940. bili isključeni iz podjele živežnih namirnica i uklonjeni s visokih škola i sveučilišta… Beogradske novine Obnova već su u travnju 1941. tražile da se glede uništavanja Židova ne čeka na Nijemce. Osnivač Zbora, Dimitrije Ljotić, formirao je vojno krilo svoje organizacije, Srpski dobrovoljački korpus, koji je uhićivao Židove, Rome i partizane i isporučivao ih na strijeljanja nacistima. Srpska naci-satelitska država uspostavila je koncentracijske logore u Banjici, Jabuki, Jajincima, Nišu i Šabcu… O broju zatvorenika postoje dokumenti za njih samo 23.697, ali ubijeno je najmanje 80.000, no stvarna se brojka procjenjuje na 100.000. Da bi se vidio obujam srbijanske kolaboracije treba spomenuti uspješnu vijest vojnog zapovjednika Harolda Turnera, postavljena od strane nacističke Njemačke, upućene u kolovozu 1942. u Berlin, prema kojoj je Srbija prva zemlja u Europi u kojoj je ‘riješeno’ židovsko pitanje …“
Srpsko-pravoslavne pohvale Hitlera:„I srpsko-pravoslavni krugovi bili su skloni Hitlerovoj ideologiji. Patrijarh Varnava hvalio je u siječnju 1937. Hitlera za njegovu borbu protiv komunizma. U jednoj publikacji SPC-a u travnju 1937. Židovi su označeni kao tajnu sila koja stoji iza slobodnoga zidarstva, kapitalizma i komunističke revolucije.
SPC izražava nakon okupacije svoju lojalnost naci-satelitskom režimu pod vodstvom Milana Aćimovića. U kolovozu 1941. obratilo se javnosti više od 500 prominentnih srpskih osobnosti u ‘Apelu srpskome narodu’ u kojemu osuđuju otpor i izražavaju svoju lojalnost (nacizmu op.) . Prva tri potpisnika bili su episkopi SPC-a Jovan, Nekatarije i Valerijan koji je bio i vikar njegove Svetosti patrijarha. Dana 30. siječnja 1942. objavio je metropolit Josif u ime Svetoga sinoda SPC-a da je službeno zabranjeno Židove primiti u pravoslavnu vjeru.
Danas srpska propaganda prešućuje ili osporava antisemitske incidente episkopa Nikolaja Velimirovića. Velimirović važi kao junak i mučenik jer je od kraja rujna do početka prosinca 1944. bio interniran u konclogoru Dachau. No spisi koje je sastavio u Dachau svjedoče o njegovu fanatičnome antisemitizmu. Velimirović hvali pamflet ‘Protokoli sionskih mudraca’ jer otkrivaju prave namjere Židova. U spisu „Govori srpskom narodu kroz zatvorske rešetke“ Velimirović veli :’Današnja Europa glavno je poprište Židova i oca Židova, Sotone, protiv Nebeskoga oca i njegova Sina.’“
SPC traži protjerivanje kosovskih Albanaca:„Sličnu ulogu glede zločina u Bosni i Hercegovuini igrao je SPC pri tlačenju kosovskih Albanaca. Tako je episkop Irinej označio demografski razvitak na Kosovu poslije 1945. kao ‘genocid (komunista) protiv srpskoga naroda u regiji: rezultat toga genocida bilo je naseljavanje Albanaca …’
I na Kosovu je SPC ušao u savez s ratnim huškačima i masovnim ubojicama. Dana 20. svibnja 1995. osnovan je u Gračanici Srpski nacionalni savet. Na tom skupu nastupili su episkop zahumsko-hercegovački Atanasije Jeftić i crnogorski metropolit Amfilohije Radović sa srbijanskim neofašistom Vojislavom Šešeljem, čije se pristaše optužuje radi posebno stravičnih ratnih zločina i genocida u Bosni i Hercegovini.
Na ovom skupu zahtijevano je masovno protjerivanje Albanaca s Kosova; navodno je ondje nakon Drugog svjetskoga rata naseljeno 670.000 Albanaca koji moraju biti deportirani. Na njihovo mjesto trebaju doći izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Kao uzor treba služiti Bugarska koja je u jednoj odlučnoj akciji protjerala više od milijun Turaka…“
Zapadne crkve okreću glave: „A zapadne crkve? Jesu li se protivile srpskome genocidu nad katoličkim Hrvatima i bosanskim muslimanima? Jesu li prosvjedovale protiv rušenja kršćanskih i islamskih Božjih hramova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu? Ili, jesu li pozvali Srpsku pravoslavnu crkvu da odmah odustane od podupiranja srpskih ratnih zločinaca?
Na žalost, zapadne crkve predugo su ignorirale teške ratne zločine, genocid, ubojstvene konclogore i masovna silovanja od strane srpskih postrojba u Bosni i Hercegovini. Osim pojedinačnih slučajeva, zapadne crkve nisu u tome dovoljno energično zauzimali stavove. Radije su se uljuljkivale u apstraktne mirovne apele koje su episkopi SPC-a redovito i smišljeno slali u svijet. Patrijarh Pavle koji se družio sa srpskim vođama Miloševićem i Karadžićem, ali i sa zapovjednicima paravojnih postrojba Vojislavom Šešeljom i Željkom Ražnjatovićem Arkanom, dapače važi kao protagonist srpskoga mirovnoga pokreta…”
Cijeli tekst možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
