“I dok su netremice gledali kako on odlazi u nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: “Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, koji je od vas uzet na nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.” Dj 1,10-11
Ove riječi iz Svetog Pisma upućuju na događaj koji daleko nadilazi našu sposobnost predočivanja: uskrsnuli Gospodin koji se unutar 40 dana opetovano pojavljivao apostolima, učenicima i vjernim ženama, to vrijeme svoje vidljive prisutnosti na zemlji je završio, i on je pred očima svojih učenika uzašao na nebo. Oblak ga ote njihovim očima. Ali što se tada dogodilo? Je li Isus napustio svoje učenike? To pitanje postavljamo, budući je normalno u životu da je svaki oproštaj povezan s bolju odvajanja i možda nikada više ponovnog viđenja s osobom s kojom se opraštamo.
Isus Krist je sam htio unaprijed doskočiti tome dojmu: On je pripremao svoje učenike na više načina prije svoje smrti na križu, da se vraća Ocu nebeskom. Ujedno je ukazivao na to, da će tamo pripremiti stan. Konačno će on opet doći i njih uzeti sa sobom.
Slično nas na to upućuje i odgovor anđela koji su opisani kao ljudi u bijelim haljinama: “Ovaj Isus, koji je od vas uzet na nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.”
Pogled je dakle skrenut na ponovni Isusov dolazak koji će se dogoditi na kraju vremena na vidljiv način. Srce učenika ne treba ostati u razumljivoj žalosti. Vjerno očekivanje treba puno više biti usmjereno na budućnost kod Boga i s Bogom. I stvarno je tako bilo vrijeme prvih kršćana: oni su čeznutljivo čekali Gospodinov dolazak, njihovo je srce bilo usmjereno na njegov ponovni dolazak. Tek kasnije očekivanje ponovnog Kristova dolaska stupa u pozadinu. Možda su mnogi kršćani svoj život ovdje na zemlji uredili građanski, tako da nisu više pravo vjerovali da će Gospodin uopće doći. Molitva takvih prividnih kršćana glasila je: “Gospodine, još dugo ne dolazi.” U suprotnosti prema toj molitvi prvi kršćani su molili: “Gospodine, dođi uskoro!”
Predodžba ponovnog Kristova dolaska je vjerska istina koja je za sve nas prevelik zahtjev. Ali na prvom mjestu ne bi trebala biti apokaliptička predodžba “propasti svijeta” sa strašnim katastrofama, nego misao da će Bog jednom sve dovršiti. I tamo gdje ima grijeha i zla, gdje mi vidimo patnju, smrt i višestruku nesreću, htio bi nam Gospodin koji je uzašao na nebo darovati nadu. On je na nevidljiv način ostao kod nas i obećao nam je dar Duha Svetoga. U tom Duhu Svetom vjerujemo, nadamo se i ljubimo i možemo s Božjom pomoću u svako vrijeme izdržati u onome što nas snađe.
Božja ljubav slavi pobjedu na kraju vremena: to je poruka ponovnog Kristova dolaska, o njegovom sudu nad živima i mrtvima i o uskrsnuću tijela u koje vjerujemo. Čovjek ima tako reći vječnu vrijednost. Bog sam želi da budemo u Očevoj kući zauvijek.
Zato na kraju stvara “novo nebo” i “novu zemlju” (Otkrivenje 21 i 22 poglavlje). Zanimljivo je da ova posljednja knjiga Svetog Pisma, pa time i cijelo Sveto Pismo, završava riječima: “Da, dođi Gospodine Isuse!”
