Foto: Ivan T., commons.wikimedia.org

Hrvatska povijest od samih početaka do današnjeg dana dala je mnoge velike žene koje su trajno i bitno obilježile povijest svog naroda, kako dobrotom i nježnošću, tako i hrabrošću i odlučnošću, za što svjedoči još uvijek u pamćenju živi Domovinski rat.

Hrvatica i hrvatska žena oduvijek je na poseban način davala pečat svojoj obitelji, svome domu i svom narodu.

Zbog toga je hrvatski narod prepun prekrasnih pjesama posvećenih ženama Hrvaticama i majkama, a to je jedan od razloga zašto naš narod sa toliko ljubavi čuva vjeru i spomen na jednu ženu – Isusovu majku djevicu Mariju.

Ipak, u narodnoj svijesti i pamćenju, dvije žene-djevojke ostale istaknute kao simbol za hrvatsku ženu. To su:

Diva Grabovčeva i Mila Gojsalić.

 

Na današnji dan, 27. ožujka 1530. poginula je Mila Gojsalić. Brojnim se naraštajima Hrvata iz Omiša i okolice poslije 1530. pripovijedalo kako je „poljička cura nakon ljubavne noći, koju je silom provela u čadoru turskog vojskovođe, pred zoru u zrak digla barutanu i čador svoga neželjenog ljubavnika Ahmed-paše“.

Međutim, uzalud je u hrvatskim enciklopedijama tražiti najslavniju žensku osobu iz Zagore, Milu iz roda Gojsalića, gorštačku Ivanu Orleansku. Te poljičke renesanse heroine, koja je preslika Marulićeve “Judite”, nema u tim knjigama.

Turski osvajač Osman-paša okupio je 1530. godine veliku vojsku od oko 10.000 vojnika s namjerom da osvoji slavna Poljica. Mila Gojsalić bila je djevojka iz sela Kostanja u Dalmatinskoj zagori. Paša ju je oteo i u svom taboru silovao. Da bi se osvetila, ona je na današnji dan zapalila skladište baruta u osmanskom taboru.

Tom prilikom poginula je djevojka Mila, turski paša i mnogi njegovi časnici. Ostatak turske vojske bio je tako zbunjen da su ih Hrvati Poljičani uspjeli poraziti.

Njezin lik oblikovao je na stijeni Ivan Meštrović, te je skulptura postavljena na ušću rijeke Cetine kraj Omiša. Jakov Gotovac je 1951. godine skladao operu Mila Gojsalića.

 

A veliki August Šenoa posvetio je jednu pjesmu Mili Gojsalić u svojim Povjesticama, želeći podjsetiti Hrvate kakvo ljudsko blago krije bogata hrvatska povijest:

 

Mile Gojslavica

Poljica strepe, hrvatska ta zvijezda,

Slobode naše zadnji strepi zbjeg,

I soko-ptice dršću usred gnijezda,

Od užasa se ori dol i brijeg;

Ne pokloni se Polje kralju, duždi,

Sad klanjat mu se valja goroj nuždi.

Ta Turčin ide! Kopito mu ljuto

Prekrililo je, reć bi, cijeli svijet;

I more mu se poda, stijenje kruto:

Svud sine mjesec, pada krstaš3 svet!

Na Turčina su skočila Poljica,

Junake turske otplahnu bujica.

Niz Biokovo zla se rulja roni,

Planinom zvjerski orio se glas,

Mahnitac Turčin bijesnog hata goni

I pokrio je kopljem kotar vas;

Svud put si vatrom, krvlju zabilježi,

U gorska duplja narod jagmom bježi.

Zborište pusto, crkva plamom sinu,

Slobode stare već je sažgan list;

I gdje se nekad u slobodi vinu

Od Svetog Jurja barjak slavan, čist,

Gdje slobodni zborahu nekad ljudi,

Sad čadorove raspe Turčin hudi.

Pod bijeli čador sio Hasan-paša,

Rozgotom4 pljunu, a na sveti krst,

Sve zvone gusle, zveči puna čaša,

Na sveti Koran stavi silni prst

I reče pjan: “Ej, poštena mi lica,

Slobode nema, nema već Poljica.

Junaci da su? Tako svete Ćabe,

Junaka vidje l’ tko vas od njih kog?

Junaci da su! Nijesu, već su babe.

Da babu bar mi vidjet dade Bog,

Da amo dođe, da mi lijepo priča

Od tih junacih povrh gola griča.”

Al’ jedva reko, eto iznenada

U čador pašin čudna sunu sjen.

Problijedi silnik; ženska lijepa, mlada

Pred ljutim pašom stoji u taj tren:

Tu pade preda nj ko sa gore vila

I tri se puta paši poklonila.

“Po imenu sam Mile Gojslavica”,

Tad djeva mirno Turčinu će reć,

“A rodila me majka sred Poljica.

Junaka tražiš? Sad ih nema već.

Našinac žensku znao branit ne bi,

Pa zato, pašo, dođoh evo k tebi.”

“Muhamed slavljen!” klik se paši ote,

“Da svomu robu posla tolik dar,

Tolike nikad ne vidjeh ljepote,

Da, takve vile nema ni sam car.

Oj, dođi, dođi, čarobnice djevo:

Počinak, ljubav čekaju te evo!”

A djeva stidno uza nj odmah sjede,

Uz pašin živo privila se skut,

Mahnićuć Hasan ljubi usne blijede,

Jaganjcem u tren bude tigar ljut;

Za Koran, sveca, cara malo pita,

Jer plamteć ljubi, cjelujuć mahnita.

Veće Hasan usnu, uljulja ga vila

I gorske vile omamljivi pjev;

Al’ gle! Sad tiho podigla se Mila,

Bogolik okom bljesnuo joj gnjev;

Pogledala je smiješeć zmaja ljuta,

Prekrstila se krstom do tri puta.

Tad poput munje žarku zublju trgla,

Pa kako sveti razjari je mah,

goruću luč je digla, hrlo vrgla

Ubojit gdje je stajo turski prah:

Zaruknu s trusa zemlja vasiona,

A u zrak sune paša – sunu ona.

Ravnica plamti kao žarko more,

Ko s krvi mrka porumenje noć,

Smrtonosne to traci jesu zore,

U vrtlogu tom hara đavla moć:

Svud bjesni metež uz to ravno polje,

A Turke Turčin pobjesnjeli kolje.

Al’ četa s hridi prosula se strme,

Turadija tu zaman traži bijeg.

Hrvatice tu puške širom grme,

Visoko sijeva Svetog Jurja stijeg;

Ni cigle glave iznese tuđinac,

Sve Turke ponor proguta Iljinac.

Zborište pusto, nema više vijeća,

Po kneževu se stolu vije mah,

Izmijenila se zla i dobra sreća,

A slavni barjak sad je pepo, prah:

Nu vazda rodu sveta su Poljica

I vazda slavna Mile Gojslavica.

August Šenoa, Povjestice

 

 

Mila Gojsalić čuva Omiš i Hrvatsku, na ‘omiškoj stini’:

Izvor: narod.hr