Hrvati su bili, uz Mađare, prvi i glavni branitelji Europe od Turaka. Jugoslavenska historiografija i srbijanska mitomanija je borbe s Turcima pripisivala Srbima, čija je država u stvari vrlo brzo pala pod Turke i nakon toga dobar dio srpske vlastele i vojnika čak ratuje kao turski vazali i napada kršćansku Europu. Nasuprot Srbima, Hrvati stotinama godina ostaju na braniku Europe i kršćanstva, a Hrvatska krvari i nikada cijela ne potpada pod vlast Turaka. Zbog toga se 16. i 17. stoljeće nazivaju “dva plačuća stoljeća Hrvatske”.
Slavna je vojnička i opća povijest Hrvata koju su nam “ukrali i sakrili” u Jugoslaviji, s namjerom i prizemnim ciljem koji se javno očitovao 1991. godine – uništiti Hrvate.
Junačka su djela mnogih Hrvata u ovom višestoljetnom ratu s Turcima. Tako godine 1663. veliki vezir Ahmed-paša Köprülü napušta bojište kod Beča kako bi otišao na zimovanje u Beograd. Hrvatski ban Nikola VII. Zrinski odlučio je iskoristiti priliku dok vezir bio u Beogradu, te je odjurio na Dravu i spalio slavni Sulejmanov most kod Osijeka. Tome u čast španjolski je car Filip IV. Zrinskog uvrstio u red Vitezova zlatnog runa.
Nepoznata povijest – slavni hrvatski ratnici kojo su obranili Europu od Turaka
Nikola Zrinski je sebe smatrao Hrvatom, kako je to 1659. godine napisao u pismu svom prijatelju zagrebačkom dožupanu Ivanu pl. Ručiću na latinskom jeziku, gdje se nalazi i slavna rečenica “Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio”, koja u prijevodu glasi: “Inače, svjestan sam, dapače znam, i neću zatajiti da sam Hrvat, i to Zrinski”.
Na današnji dan 1647. Nikola Šubić Zrinski, rođen u Čakovcu, postavljen je za hrvatskog bana i tu je službu obnašao do smrti 1664. godine. Osim što je uspješno ratovao protiv Turaka, bio je političar, intelektualac i književnik. Posvetio je život očuvanju europske i kršćanske civilizacije, ali i dobrobiti svog naroda. Poginuo je 1664. pod nerazjašnjenim okolnostima u lovu na vepra u blizini međimurskog naselja Gornji Kuršanec. Postoje sumnje da je ubijen po nalogu bečkog dvora, ali sve je zataškano. Njegovom smrću Zrinsko-frankopanska urota (pokušaj hrvatskog plemstva da se odupre nastojanjima bečkog dvora da Hrvatskoj nametne apsolutizam) izgubila je svog predvodnika.
Praunuk junaka Sigetske bitke s Turcima
Grof Nikola Šubić Zrinski bio je hrvatski ban od godine 1647. do 1664. Budući da je rođen u Čakovcu i gdje je proveo velik dio života, neki povjesničari ga nazivaju i Nikola Zrinski Čakovečki. U rodoslovlju cijele obitelji knezova Zrinskih, koja je bila vrlo moćna i utjecajna u srednjovjekovnom Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu i kasnije u Hrvatskoj u sklopu Habsburške monarhije, on je sedmi po redu s tim imenom, pa mu neki, radi lakše orijentacije, ime pišu kao Nikola VII. Zrinski. U pojedinim tekstovima naziva ga se i Nikola Zrinski mlađi.
Nikola je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja IV. Zrinskog, koji je 1574. godine u Nedelišću dao tiskati znamenitu knjigu Decretum koteroga je Verbeci Ištvan dijački popisal hrvatskoga pravnika Ivanuša Pergošića. Nikolin otac, ban Juraj V. Zrinski umro je 28. prosinca 1626. godine u vojnom taboru u Požunu (današnja Bratislava u Slovačkoj), gdje je sudjelovao sa svojom postrojbom u Tridesetogodišnjem ratu.
Zbog pokazanog junaštva i vojne vještine, kralj Ferdinand III imenovao ga je 1647. godine “generalom svih Hrvata”(Croatorum omnium generalis).
Godine 1659., ban Nikola Zrinski osniva franjevački samostan u Čakovcu te dovodi franjevce hrvatske provincije Svetog Ladislava (a ne franjevce mađarske provincije Svete Marije). Godine 2009. godine obilježena je 350-ta obljetnica dolaska hrvatskog franjevačkog reda u Čakovec.
Novi Zrin – hrvatski bedem na braniku Beča i Europe protiv Turaka
Godine 1661. Nikola je, kako bi pojačao obranu od turske opasnosti koja je dolazila s ugarske strane, bez dopuštenja bečkog dvora dao izgraditi velebnu utvrdu Novi Zrin, blizu ušća Mure u Dravu, na samom istočnom rubu Međimurja.
Novi Zrin – zašto je ova bitka iznimno značajna za hrvatsku povijest i državotvornu misao?
Jedna od većih bitaka za Novi Zrin odvijala se 13. kolovoza 1663. godine, kada je na nju nasrnulo oko 6000 Osmanlija. Nikola, koji je osobno vodio hrvatske obrambene postrojbe, uspio je neprijatelja odbaciti i kasnije ga natjerati da se povuče. Tog kolovoza Turci su još u dva navrata pokušali osvojiti utvrdu, ali bez uspjeha.
Do bitke za Novi Zrin ponovno je došlo 17. studenoga 1663. godine, čiji ishod je opet bio povoljan za hrvatske branitelje. Nikolina obrana Novog Zrina, kao i pobjeda Petra Zrinskog nad Turcima kod Jurjevih Stijena pokraj Otočca potaknuli su divljenje i euforiju u Europi, povećavši slavu Zrinskih.
Ipak, Novi se Zrin bez kraljeve pune potpore nije mogao održati. Velika turska vojska kojom je zapovijedao osobno veliki vezir Fazıl Ahmed-paša Ćuprilić (tur. Köprülü) uz pomoć tatarskih snaga napala je utvrdu 5. lipnja 1664. godine i nakon oko mjesec dana duge opsade uspjela ju osvojiti, te 7. srpnja 1664. do temelja razoriti. Usprkos ustrajnim Nikolinim nastojanjima da isposluje kod glavnog zapovjednika habsburške carske vojske Raimunda Montecuccolija da se sa svim raspoloživim snagama (oko 30.000 vojnika stacioniranih nekoliko kilometara od Novog Zrina) napadne Turke i prekine opsada, ovaj je to odbio. To je izazvalo Nikolino ogorčenje, te uz kasnije događaje (nepovoljni mirovni sporazum s Osmanlijama) utjecalo na stvaranje Zrinsko-frankopanske urote.
Slavni Hrvat i junak Zrinski srušio Sulejmanov most kod Osijeka
Na početku godine 1664. mudrom i razrađenom ratnom strategijom i taktikom Nikola Zrinski je, krenuvši prema istoku, uništio više turskih uporišta u tada okupiranoj Ugarskoj, te je provalio preko Baranje sve do grada Osijeka. Tamo je početkom veljače izveo jednu od svojih najspektakularnijih akcija, koja je odjeknula Europom, kada je spalio nekoliko kilometara dug čuveni drveni Sulejmanov most preko rijeke Drave (i okolnih močvara), izgrađen još 1566. godine, koji je povezivao Osijek i Dardu u Baranji. Njime je turska vojska prodirala u Europu i vršila opskrbu svojih postrojbi, pa je spaljivanjem na duže vrijeme presječena ta turska žila kucavica.
Osijek – što niste znali o arhitektonskom čudu tog vremena Sulejmanovom mostu preko Drave?
Zbog velikih i sjajnih pobjeda španjolski kralj Filip IV. dao je Nikoli Zrinskom orden Viteza Zlatnog runa, a francuski kralj Ljudevit (Luj) XIV. imenovao ga je svojim počasnim plemićem (perom – od engleske riječi Peer) i nagradio s 10 000 talira.
Sramotni Vašvarski mir – pobuna protiv Beča
Dana 1. kolovoza 1664. godine Habsburška carska vojska, uz pomoć vojnih postrojbi iz nekih europskih zemalja, strahovito je razbila Turke kod Monoštra (mađ. Szentgotthárd). Kralj Leopold I., međutim, nije iskoristio tu pobjedu, nego je s neprijateljem sklopio nepovoljni sporazum poznat kao „sramotni Vašvarski mir“, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Ugarski i hrvatski staleži nisu bili zadovoljni iznimno lošim uvjetima tog mira, budući da su Turci mogli zadržati sve što su do tada osvojili, a kako im je Beč onemogućio politikom da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare svoja prava pokretom protiv bečkog dvora, koji je poznat pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota.
Na čelu nezadovoljnika s hrvatske strane bio je Nikola Zrinski, dok je s mađarske strane to bio Franjo (mađ. Ferenc) Wesselényi. Kako je upravo u to vrijeme francuski kralj Ljudevit (Luj) XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora buntovnika s njim o suradnji, ali ona na kraju nije ostvarena.
U burnim danima i tjednima koji su slijedili nakon Vašvarskog mira u redovima nezadovoljnika, 18. studenoga 1664. Nikola pogiba pod nejasnim okolnostima u lovu na vepra. To se dogodilo u blizini međimurskog naselja Gornji Kuršanec, južno od Čakovca, na području lovišta zvanog Kuršanečki lug. Postoje sumnje da je ubijen po nalogu bečkog dvora, ali je sve zataškano i prikazano kao smrt od ranjenog divljeg vepra.[7] Njegovom smrću Zrinsko-frankopanska urota izgubila je svog predvodnika.
Grobnica obitelji Zrinskih u Međimurju
Znameniti hrvatski ban pokopan je 21. prosinca 1664. godine u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, lokalitetu udaljenom dva kilometra sjeverno od Čakovca. Pogrebni obred vodio je zagrebački biskup Petar Petretić, a govor je održao lepoglavski pavlin Ivan Kery.
Prema riječima tajnika obitelji Zrinski, patera Marka Forstalla, tijelo pokojnika »21. prosinca svečanim sjajem, na pogrebu ukrašenim brojnim ratnim zastavama i drugim plijenom otetim od neprijatelja, pokopano je u mjedenom sarkofagu u grobnici njegovih otaca u Sv. Jeleni«.
U spomen na tragičnu pogibiju hrvatskoj junaka i bana Nikole IV. Zrinskog 1994. podignut je spomenik u naselju Gornjem Kuršancu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
