Hrvatski i drugi suverenizam u EU obuhvaća političku, socijalnu, monetarnu, gospodarsku, vanjsko-političku i identitetsku dimenziju.
Na današnji dan 1798. nastala je moderna Švicarska konfederacija. Izbijanjem Francuske revolucije (1789.) u na području današnje Švicarske dolazi do previranja. Revolucionarno usmjereni Švicarci u ustanku 1798. god. proglašavaju Lemansku republiku,a nekoliko mjeseci kasnije baselski domoljub Pierre Ochs proglašava Helvetsku republiku. Tada Švicarska prvi put dobiva središnju vladu, a prema Ustavu (rađenom po francuskom uzoru) broj kantona povećan je s 13 na 23. Po istom ustavu zakonodavnu vlast dobiva dvodomni parlament (Veliko vijeće i Senat), a izvršnu Direktorij od pet članova; ukinute su staleške razlike, proglašena je sloboda vjeroispovijesti, trgovine, obrta i tiska.
Bečki kongres 1815., završetkom napoleonskih ratova, potvrdio je neutralnost Švicarske Konfederacije s kojim je sjedinjena Ženeva. Malo je poznato da je još odredbama Westfalskoga mira 1648. neovisnost Švicarske prvi puta dobila međunarodnu sankciju.
Westfalski mir – moderne države i nacije kao temelj Europe
Westfalski mir predstavlja niz sporazuma kojima je završen Tridesetogodišnji rat. Westfalski mir potpisan 1648. između habsburškog cara Ferdinanda III., njemačkih kneževa te predstavnika Nizozemske, Francuske i Švedske.
Španjolski sporazum, kojim je završen Osamdesetogodišnji rat (borba Nizozemaca i Španjolaca za njihove posjede na sjeveru), potpisan je također 1648. Ugovorom su priznate nezavisnost Nizozemske i Švicarske Konfederacije. Ugovor o Pirinejima iz 1659. smatra se dijelom Westfalskog sporazuma, a potpisale su ga Francuska i Španjolska.
Mnogi povjesničari Westfalski mir smatraju početkom moderne ere. Tim sporazumom stvorena je baza međunarodnog sustava suverenih država.
Westfalski sporazum sadrži 4 osnovna principa:
- princip suvereniteta naroda-država i fundamentalno pravo samoopredjeljenja;
- princip pravne jednakosti među nacijama-državama;
- princip obvezujućih međunarodnih ugovora među državama, dakle vezujućih ugovora;
- princip nemiješanja jedne države u unutarnja pitanja druge države.
Zbog tih principa, Westfalski ugovor iz 1648. izuzetno je značajan za međunarodne odnose. Tim ugovorom stvorena je baza modernog međunarodnog sustava neovisnih nacija-država. U stvari, to je bio početak zakona među suverenim državama, po kome jedna drugoj garantira neovisnost i pravo naroda na samoopredjeljenje. Dva najvažnija nova načela su bila
- načelo suvereniteta
- načelo jednakosti naroda.
To su bile prave političke i pravne inovacije toga vremena.
Sporazum je definirao principe suvereniteta i jednakosti država, da bi se uspostavio trajni mir i prijateljstvo među državama, s uzajamno prihvatljivim sustavom međunarodnog prava, baziranog na međunarodno vezujućim ugovorima. Po prvi put je uspostavljen sustav koji je poštovao ljudska prava i temeljio se na međunarodnom pravu, a ne na gruboj sili i pravu jačega da uređuje odnose među državama.
Bio je prisutan i peti princip, a to je ideja da pobjednik treba davati ustupke i surađivati s ciljem postizanja trajnog mira.
Ukratko: ključno za Westfalski mir je suverenitet naroda Europe
Europa mora postojati kao savez suverenih država, a ne globalistička nad-država!
Europa je ponajprije kontinent kojeg veže zajednička povijest, i tisućljetni civilizacijsko-kulturni identitet . To zajedničko kulturno i identitetsko nasljeđe je danas ugroženo pod pritiskom radikalnog sekularizma, anacionalnog liberalizma i tržišnog globalizma, političkog radikalnog islamizma sklonog terorizmui masovnih ilegalnih migracija, ali i od korumpiranih nacionalnih i bruxelleskih elita, tiranije partitokracije i lobija, koje desuvereniziraju europske nacije na gospodarskom, kulturnom, vojnom, političkom i društvenom području.
Posljednjih 20 godina u EU su se pojavile snažne globalističke tendencije koje su smjerale ukidanju suvereniteta nacionalnih država. Zbog toga su politički lideri koji su naglašavali temelje Europe kao saveza suverenih država bili redovito meta napada medija i pro-bruxelleskih elita. To se čak osjetilo u Hrvatskoj gdje se čula vrlo loša i nediplomatska retorika predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića prema mađarskom premijeru Orbanu. Danas se vidi da je Viktor Orban bio u pravu, jednako kao i druge države Višegradske skupine koje su sumnjičavo gledale na euro-centralizam i dolazile u političke sukobe sa Bruxellesom. Tu se osobito isticala Poljska, država koja je posljednjih desetak godina doživjela snažan politički i ekonomski procvat.
Većina građana Hrvatske želi isto.
Žele suverenu Hrvatsku kao državu unutar Europe kao saveza neovisnih i suverenih nacija koja služi europskim narodima, a ne bruxelleskoj birokraciji. Onako kako je i formirana Europa država-nacija nakon westfalskog mira. U tom smjeru, Hrvatska kao članica EU prvenstveno treba promicati i braniti nacionalne interese, a ne obrnuto sluganski promicati interese bruxelleske i globalističke oligarhije.
I valja istaknuti ovo: hrvatski suverenizam obuhvaća političku, socijalnu, monetarnu, gospodarsku, vanjsko-političku i identitetsku dimenziju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
