Sveti Toma Becket, prije nego je postao nadbiskup i primas Engleske bijaše kancelar engleskog kralja, poslušan dvorjanin, prijatelj raskoši i pristaša kraljevskog apsolutizma. Eto, to je sve što bi mu se moglo predbaciti. Postavši nadbiskupom god. 1162. pretvorio se u strogog asketu i vatrenog borca za prava Crkve protiv kraljevih presizanja. Jedna od glavnih značajki Tomina karaktera bijaše veoma razvijen osjećaj dužnosti. Stoga je smatrao da kao primas Engleske ima zastupati interese Crkve, a ne više interese kralja, koje je zastupao dok je bio njegov kancelar.
Zato je Toma unaprijed rekao kralju da će njih dvojica doći u sukob. A to se i dogodilo. Kralj je tražio od biskupa da se pod prisegom obveže da će se držati onog što je proglasio kao »consuetudines avitae« – prastari običaji. Pod Tominim vodstvom bili su engleski biskupi spremni to učiniti samo uz dodatak: »Salvo ordine nostro et iure ecclesiae«. No, Henrik II. nije dopuštao taj dodatak, koji brani pravo Crkve. Sve se to toliko zaoštrilo da je Toma bio već sklon popustiti, ali papa Aleksandar III. zabaci i osudi Henrikove »consuetudines avitae«, u kojima je kao zakonit običaj proglašeno sve što je ikad koji engleski kralj poduzeo ili učinio na crkvenom području protiv crkvenih zakon.
Tada Toma samoga sebe suspendira i zada sebi pokoru od 40 dana što je bio sklon popustiti Henriku II. i zamoli Papu da ga odriješi od suspenzije, što je Papa i učinio. Tada Henrik II. osudi Tomu kao veleizdajnika i svrgne ga s nadbiskupske stolice. Toma pobjegne u Francusku papi Aleksandru III., koji se tada nalazio ondje (god. 1164). Nakon 6 godina izgnanstva Sveti Toma se mogao vratiti u Englesku i to kao papin legat jer se kralj bojao da ga Papa ne izopći. Henrik je jednom u srdžbi rekao kako su njegovi podanici bijedni pa ga nitko neće osloboditi od tog biskupa koji pravi toliko smutnje u državi. To su čula 4 normanska viteza koji provališe u katedralu 29. prosinca 1170. i ondje ubiše Tomu Becketa.
Narod je odmah počeo štovati nadbiskupa mučenika kao sveca, a i papa Aleksandar III. službeno ga kanonizira već god. 1173. godine.
