Na današnji dan 31. siječnja 1998. u Ruandi ubijen je katolički svećenik i franjevac misionar fra Vjeko Ćurić.
Ovaj bosanski Hrvat iz Žepča poznat je u svijetu i u domovini kao „afrički Oskar Schindler“, nazvan po čovjeku koji je spasio brojne Židove u II. svjetskom ratu. U strašnom ratu u Ruandi spasio je tisuće Tutsija od čije je ruke i ubijen sprječavajući osvetu nad suparničkim Hutuima.
Fra Vjeko Ćurić jedan je od tisuća Hrvata i katolika koji su tijekom povijesti nesebično, iz čiste ljubavi, dali svoj život za bližnjeg.
Na mjestu pogibije danas je spomen-ploča, a i papa Ivan Pavao II. samo dan nakon fra Vjekina ubojstva spomenuo ga je u govoru na Trgu Sv. Petra: “Fra Vjeko još je jedna žrtva dodana dugom nizu misionara, koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.”
Fra Vjeko Ćurić je jedan od rijetkih koji je ostao u Ruandi do kraja, iako je nekoliko puta prije toga gotovo bio ubijen. Spasio je nekoliko tisuća Tutsija, među njima najviše djece, koju je nazivao svojim “garama” – crnčićima.
Stavljao ih je pod kamionsku prikolicu i kriomice prevozio u susjedni Burundi, skrivao u samostanu i župnoj crkvi. Napadače je podmićivao kako bi poštedjeli nedužne. U travnju 1996. dva su ga razbojnika napala i htjela strijeljati, ali im je pobjegao. Nije preživio napad 31. siječnja 1998., kada je ubijen u Kivumi. Usmrtili su ga upravo Tutsiji, jer je sprečavao odmazdu i osvetu nad Hutuima.
Pokopan je u župnoj crkvi, koju je dao sagraditi s vjernicima, a sprovod je vodio apostolski nuncij u Ruandi poljski nadbiskup Juliusz Jacucz.
U knjizi udruge Afrička prava pod naslovom „Priznanje za hrabrost“ nalazi se popis svega 19 ljudi koji su neizmjerno izgarali da spase što više ljudi u strašnom genocidu koji se događao 90-ih u Ruandi, a kada je ubijeno gotovo milijun ljudi. Jedan od tih 19 je i naš Hrvat fra Vejko Ćurić.
U knjizi su opisana potresna svjedočanstva o fra Vjekinom predanju i ljubavi za Afrikance do same mučeničke smrti na današnji dan:
„On je imao i siročad koja su živjela s njim u samostanu. Vjeko je izgradio školu i veliki dispanzer (ambulantu) za našu župu. On je pomagao oba plemena: Hutu i Tutsi“. (Claver Ndahayo)
„Navečer sam došao do fra Vjeke i ondje sam našao svoga sina Josepha i njegovu ženu Esperancu. Poslije pozdrava nam je rekao: Budite spremni da se branite sami, ja moram ove ranjene voziti u Kabgay“. (Jena Kanani)
„Oni su nas pitali za put za Kivumu jer su čuli da fra Vjeko evakuira narod za Kabgayi. Oni su se bojali barikada između Kivumua i Kabgayia, a Vjeko nije imao nikakvih problema proći kroz barikade“. (Eulade Mugwiza)
„Mrtva tijela fra Vjeko je odvezao u Kabgay da se sahrane a ranjene i preživjele je odvezao u bolnicu u Kabgayi“. (Marguerite Mukanangi)
U spomen na hrvatskog misionara i mučenika fra Vjeku Ćurića.
Knjiga Naš čo’ek u Africi
Godine 2011. iz tiska je izašla knjiga ‘Naš čo’ek u Africi’ autora Željka Garmaza i Maje Sajler Garmaz, koja govori o misionarskom radu u Ugandi i Ruandi te svemu onome što bi vas moglo zanimati o tim zemljama, odnosno običajima u istočnoj Africi.
Evo kako je to ocijenio recenzent knjige Željko Ivanković:
“I tako je knjiga o našem čovjeku u Africi, postala ne samo knjiga o bosanskofranjevačkom misionaru, fra Ivici Periću, nego i o pokojnom fra Vjeki Ćuriću, o misionarima iz drugih zemalja, o mladom, tek rascvalom katoličanstvu Afrike, ali ponajviše i ponajprije o samoj čudesnoj Africi, ili barem o jednom njezinom dijelu, koja nam se uvijek otvara, ma koliko o njoj znali ili mislili da znamo, na nov, drukčiji, iznenađujući, fascinantan način”.
