Na današnji dan 1566. junačkom smrću u bitci kod Sigeta 7. rujna 1566. poginuo je slavni hrvatski vojskovođa i državnik Nikola Šubić Zrinski. Rođen je 1508. godine u mjestu Zrin na Banovini, a potomak je slavne obitelji Šubića iz hrvatske Dalmacije koja je u naponu snage u 14. stoljeću vladala većim dijelovima hrvatskog etničkog teritorija.
Već u ranoj mladosti istaknuo se izuzetnim vojnim pothvatima pa je s 21 godinom nagrađen od cara za izuzetne uspjehe u obrani Beča od opsade Turaka pod Sulejmanom veličanstvenim 1529. Isto se dogodilo i sa Peštom 13 godina kasnije, a Mađari su slavili ovog Hrvata kao nacionalnog junaka pa njegovo ime nose ulice, trgovi i spomenici u glavnom gradu Mađarske.
Siget – veliku utvrdu na putu Turaka prema Beču brane Hrvati
Godine 1566. sultan Sulejman I kreće s više od 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Beč. Beograd, Budim i Pešta bili su u rukama Turaka. Prije polaska na Beč trebalo je savladati utvrđeni grad Siget (mađ. otok) koji je bio i sjeverna brana biskupskom gradu Zagrebu te hrvatskim utvrdama Karlovcu i Varaždinu.
Najveći broj od 2500 vojnika koji su branili Siget bili su Hrvati – prekaljeni junaci iz mnogih bitaka sa Turcima.
Sam Nikola prije bitke zakleo se Bogu, domovini i svojim vojnicima ovim potresnim riječima : “Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikom, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnom vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”
Siget 1566. i Vukovar 1991. – hrvatsko junaštvo zadivilo svijet
Opsada je počela 5. kolovoza 1566. i trajala je mjesec dana. Sigetska posada je nanosila teške gubitke Turcima i zbog toga je turski vezir Sokolović ponudio Nikoli u zamjenu za predaju Sigeta cijelu Hrvatsku kao posjed! Nikola nije pristao jer Hrvati nisu (kao napr. Srbi, Rumunji) poznavali pojam vazalstva i nikada se nije događalo da Hrvat juriša na Hrvata ili nastupi kao izdajica svoga roda (kao napr. kršćanski Srbi na strani Turaka jurišaju na kršćansku vojsku na Nikopolju, Marici, Kosovu).
Snaga i upornost kojom su Turci opsjedali Siget u kolovozu 1566. svjedoči koliko silno je Sulejman I. želio smrt svoga neprijatelja Zrinskog – toliko da je u opsadi grada izgubio tisuće i tisuće vojnika, a dan uoči pada utvrde i sam sultan je skončao život. Pobjeda Turaka bila je gorka: zbog iscrpljenosti i velikih gubitaka odustali su od puta prema Beču.
Francuski kardinal Richelieu tim je povodom napisao: „Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu.“.
Junačka smrt Nikole IV. Zrinskog zadivila je tadašnju Europu. S preostalim vojnicima izjurio je iz uništenoga grada, i ne pomišljajući na predaju. U pokušaju proboja iz utvrde stradalo je još turskih vojnika, sve dok smrt nije pokosila i samog Zrinskog, kojeg su najvjerniji vojnici Hrvati nastojali obraniti. Turci su mu mrtvome odsjekli glavu, koja je kao trofej kružila među osmanskim pašama i služila kao opomena europskim generalima. Desetak dana kasnije preuzela ju je obitelj te je pokopana u obiteljskoj grobnici Zrinskih u pavlinskom samostanu u Svetoj Jeleni kod Čakovca.
To čudo učinila je junačka i malobrojna hrvatska posada u Sigetu. Bitka je bila izgubljena, ali neprijateljska vojska toliko potučena i desetkovana da je ostala bez suštinske snage za ostvarenje vitalnih ciljeva.
U skladu sa prebogatom vojničkom i junačkom poviješću i tradicijom slično čudo učinili su branitelji Vukovara – grad je na kraju osvojen, ali neprijateljska vojska je desetkovana ostala bez nužnog morala i snage za daljna osvajanja.
Kao i kod Sigeta, osvajanje grada značilo je i smrt za neprijateljsku vojsku. Vukovarski borci su nakon više od 400 godina pokazali da su dostojni sinovi sigetskih junaka. Tako su nakon Sigeta, hrvatski vojnici krajem 20. stoljeća čudesnom hrabrošću i junaštvom zadivili svijet.
S čudesnim jurišnim bojnim poklikom na usnama : U boj za dom!
Ovaj tekst je napisan kao spomen i poštovanje ne samo Nikoli Šubiću Zrinskom, već svim hrvatskim ratnicima Sigeta i Vukovara koji su ostavili svoje kosti na blagim panonskim poljima.
Iznad polja makova
blagi lahor piri,
zauvijek će živjeti
hrvatski ratnici!
