Primjer jedne svetice našega doba može nam pomoći da shvatimo što znači prvi put i stvarno susresti Boga. Riječ je o Jozefini Bakhiti iz Afrike, koju je svetom proglasio papa Ivan Pavao II.
“Idem polako, polako prema vječnosti, idem s dvije putne torbe. U jednoj su moji grijesi, a u drugoj, mnogo težoj, zasluge Isusa Krista. Kada se pojavim pred Gospodinom, pokrit ću svoju ružnu torbu Marijinim zaslugama. Zatim ću otvoriti drugu i pokazati Isusove zasluge te ću reći vječnome Ocu: „Sudi kako vidiš“. Oh, sigurna sam da me neće otjerati! Tada ću se okrenuti svetom Petru i reći mu: „Zatvaraj vrata, jer ostajem ovdje!” (Josephina Bakhita)
Rođena je oko 1869. u Darfuru u Sudanu. Kada je imala devet godina, oteli su je trgovci robljem, tukli je do krvi i pet puta prodavali na sudanskom tržištu. …Zatim je bila sluškinja kod žene nekoga generala gdje je svakoga dana bila do krvi bičevana. Od posljedica toga bičevanja do kraja su joj života na tijelu ostala 144 ožiljka.
Poslije tako strašnih gospodara Bakhita će upoznati potpuno drukčijeg gospodara – ‘Parona’ – Boga živoga, Boga Isusa Krista. … Doznala je da je taj Gospodin dobar, sama dobrota …da je pozvao i nju, da je i nju stvorio, štoviše, da je On ljubi. …Još i više, i sam je taj Gospodin osobno proživio mučenja, i čeka je ‘s desne Ocu’. Sada i ona ima NADU – i to ne tek slabašnu nadu da će pronaći manje okrutne gospodare, nego veliku nadu: ‘napokon sam ljubljena i što god se dogodilo, ta me Ljubav čeka. I tako je moj život dobar.’
U spoznaji te nade ona je bila ‘otkupljena’, nije se više osjećala ropkinjom, nego slobodnom kćeri Božjom. …Tako, kada su je htjeli vratiti u Sudan, Bakhita odbija; nije se bila spremna ponovno rastati od svoga ‘Parona’.
Photo: obitelj-malih-marija.com
Dana 9. siječnja 1890. krštena je i krizmana te primila svetu pričest iz ruku venecijanskog patrijarha. Nekoliko godina kasnije, 8. prosinaca 1896., u Veroni je primila redovničke zavjete.
Do kraja života, kao velika obraćenica, živjela je posvećenim životom ljubavi prema Bogu i bližnjima.
.. .Tu nadu, koja se u njoj rodila i koja ju je otkupila, nije mogla zadržati za sebe; morala ju je mnogima – svima – darivati.
Benedikt VI., U nadi spašeni (Spe salvi), KS, Zagreb 2008. g)
