U nedjelju 3. listopada 2021., na 23. obljetnicu proglašenja blaženim Alojzija Stepinca, blagoslovljen je obnovljeni Spomen-dom blaženoga Alojzija Stepinca u Krašiću.
Euharistijsko slavlje i blagoslov Spomen-doma predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško. Na svetoj misi koncelebrirali su mons. Nikola Kekić, vladika križevački u misu, mons. Juraj Batelja, postulator kauze za kanonizaciju bl. Stepinca, prof. Ante Crnčević, pročelnik Katedre za liturgiku Katoličkog bogoslovnog fakulteta, preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa, vlč. Ivan Vučak, župnik krašićke župe, vlč. Stjepan Penić, vlč. Filip Marić i vlč. Ivan Bingula.
Na početku euharistijskog slavlja biskup Šaško pozdravio je sve okupljene i spomenuo se 3. listopada 1998.
“Treći dan mjeseca listopada u nama budi zahvalnost i radost; u našim nesigurnostima i dvojbama, u razočaranjima i iščekivanjima, slavlje beatifikacije kardinala Alojzija, koje smo proslavili na današnji dan prije dvadeset i tri godine, obnavlja naše pouzdanje u Boga i njegov plan; učvršćuje nadu u kojoj zahvaljujemo i za kušnje kroz koje i u životu Crkve moramo proći. I tih će se kušnja u odmaku vremena Crkva spominjati, a od njih će – kao i uvijek – preživjeti samo plodovi milosti i spomen ljudi koji su ih svjedočili i darivali.”
Kršćanski brak temelji se na ‘ludosti križa’
Tumačeći liturgijska čitanja mons. Šaško u svojoj homiliji naglasio je kako se kršćanski brak temelji na ljubavi, “na ‘ludosti križa’; na zajedničkome životnom osluškivanju Boga, na kojemu se susreće iskustvo blaženstva i iskustvo boli i grješnosti”, istaknuo je biskup i nastavio:
“Nerazdruživost leži na odnosu s voljenom osobom, s Bogom i s njegovim planom; na onoj osjetljivosti, krhkoj i ujedno snažnoj, osjetljivosti međusobnoga praštanja; na obnoviteljskoj snazi koja se obraća Bogu. Uzajamnost opraštanja, pročišćena istinom, obnavlja ljubav.”
“On nije samo župna kuća, boravište nekih službenika i službenica Crkve; to je dom urezan u mnoga srca”
Govoreći o starom župnom dvoru, u kojem je Stepinac proveo posljednje desetljeće svoga života i koji je otvoren kao njegov Spomen-dom, biskup Šaško naglasio je kako je blagoslov odgovor srca, a ovaj dom više od drugih domova.
“On nije samo župna kuća, boravište nekih službenika i službenica Crkve; mjesto zajedništva i razmatranja, susretište vjernika sa svojim župnikom. To je dom urezan u mnoga srca: u mekana i topla, u radosna i nježna, ali i u tvrda i okorjela srca. Pokušajmo samo zamisliti kakvim je sve pogledima i osjećajima promatrana ta kuća. Jedni su ju vidjeli kao utočište, drugi kao prijetnju; jedni kao Nadbiskupski dvor, drugi kao uklonjenost iz javnosti; jedni kao strepnju za vlast, drugi kao prostor novih nadanja; neki kao stražarski posao, a neki kao Božji dar.”
Mons. Šaško istaknuo je kako su obnovljeni njezini zidovi, “ali istinsku obnoviteljsku snagu očituje odnos prema Bogu koji je djelovao u blaženome Alojziju, od kojega su ostali predmeti i namještaj. Svaki predmet govori o djelovanju Duha Svetoga: od liturgijskih i drugih knjiga koje je listao i duhom šetao po njihovim slovima do pisaćega stola i stroja na kojima je prenosio svoju brigu i poticaje; od klecala do umivaonika; od zavoja do bolesničkoga kreveta. Među tim predmetima obično pozornost privuče krletka, ta snažna slika pomiješanih osjećaja, slika slobode i spašenosti u izvanjskoj neslobodi; slika ljubavi koja želi unijeti radost i slika ograničenosti koja se veseli blizini.”
Na kraju biskup je s okupljenima podijelio sjećanje na svoj posjet ovoj kući u gimnazijskim danima i riječi koji je zapisao nakon posjeta Krašiću:
“S pravom smo došli ovdje naučiti ljubiti narod, Crkvu i Boga, a vječno svjetlo neka nam svijetli s prozora tvoga.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
