Narod.hr ekskluzivno donosi izvadak iz knjige-intervjua pape Franje ‘Vjerujem, vjerujemo’

Foto: Fah/Verbum (Fotomontaža: Narod.hr)

Knjiga u kojoj papa Franjo tumači poznatu molitvu Vjerovanje sažeto iznoseći osnovu kršćanske vjere bit će istodobno s talijanskim izdanjem objavljena i u Hrvatskoj u izdanju Verbuma.

Nakon što je u svojim međunarodnim bestselerima Oče naš i Zdravo Marijo, objavljenima 2017. i 2018., papa Franjo protumačio te dvije osnovne kršćanske molitve, u svojoj trećoj knjizi nastaloj u razgovoru s o. Marcom Pozzom koja će uskoro biti objavljena, Papa tumači poznatu molitvu Vjerovanje u kojoj je sažeto iznesena osnova kršćanske vjere.  

Kao i u prethodna dva velika izdavačka projekta i u ovaj je već u samoj njegovoj pripremi uključena i nakladna kuća Verbum, kojoj je povjereno ekskluzivno objavljivanje hrvatskoga izdanja. Tako će i ovaj put Hrvatska biti jedina zemlja u kojoj će se ova nova Papina knjiga objaviti istodobno kada i u Italiji – 3. ožujka 2020.

Da bi protumačio molitvu Vjerovanje i ljudima našega vremena približio što uistinu znači vjerovati, papa Franjo se u ovaj knjizi ne služi, kako sam ističe, „teorijama koje o Bogu govore apstraktno, ideološki, kao o ideji savršenstva, i nastoje pokazati njegovo postojanje kao da je matematički problem“, nego to čini jednostavnim i privlačnim jezikom, razumljivim i vjernicima i onima koji to nisu.

Pomažući čitateljima da ne zamišljaju Boga kao čarobnjaka s čarobnim štapićem, nego da otkriju Boga koji je dobri Otac svih ljudi i koji svakom čovjeku može podariti životni smisao, Papa u ovom poticajnom razgovoru pretočenom u knjigu iznosi nadahnjujuće misli za sve ljude. Posebice snažno upućuje poziv čitateljima da se pouzdaju u Boga koji „boluje od milosrđa“, o čemu dirljivim riječima sam progovara:

„Zamišljam trenutak kada ću, na zalasku života, doći k Bogu, privučen ljepotom, ponizna duha i pognute glave; zamišljam njegov zagrljaj i moj pogled koji će se podignuti prema njegovu. Ne bih se usudio gledati ga, a da me on prvo ne zagrli.“

Nakon objave u Italiji i u Hrvatskoj u Verbumovu izdanju 3. ožujka, objavljivanje knjige Vjerujem vjerujemo uslijedit će i u mnogim drugim zemljama te se očekuje da će ponoviti uspjeh Papinih knjiga Oče naš i Zdravo Marijo, koje su postale međunarodni bestseleri objavljeni u preko pedeset zemalja i prodani u milijunima primjeraka.

Izvadak iz knjige

Narod.hr Vam donosi ekskluzivni izvadak iz knjige koji možete pročitati u nastavku:

“Drugi dio Vjerovanja odnosi se na Isusov lik: „Vjerujem u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga…“ Kada sam bio dijete, papa Franjo, jednom sam se naljutio na baku. Bilo mi je pet godina. Prethodnoga dana brat i ja napravili smo jaslice, sve smo kipiće okrenuli prema Djetešcu Isusu i uvečer smo sretni otišli u postelju. Sljedećega jutra, čim smo ustali, primijetili smo da je baka uklonila najljepši kipić, Isusov. Iz protesta toga dana čak nisam htio ići u školu. Baka je pustila da ljutnji dam oduška, a onda me uzela za ruku i upitala: „Znaš li zašto sam uklonila baš Djetešce Isusa?“ „Ne znam, ali zar nisi mogla uzeti nekog pastira?“ odgovorio sam. A ona će: „Ne, uzela sam Isusa jer će se roditi za dvadeset dana. On hoće da ga se zaželiš…“ Smatram se sretnikom jer „želja“ je bila prva riječ koju sam povezao s Bogom. Ne znam je li baka završila neki tečaj o novoj evangelizaciji, ali o Bogu mi je govorila tako lijepo da sam otada zaražen njezinom ljubavlju. A danas, papa Franjo? Kako o Bogu možemo govoriti ljudima koji ne vjeruju ili su ravnodušni?

Kao što je tebi govorila tvoja baka: konkretno. Istim se govorom služila i sveta Monika sa svojim sinom Augustinom. On je bio filozof? Ona je molila i govorila mu jednostavno. A znaš li zašto te ta uspomena dirnula u srce i još je u tebi toliko živa da ti se, dok izgovaraš Vjerovanje, vraća u pamet? Jer ti je baka prenijela vjeru. A vjeru treba prenositi na dijalektu, uvijek.

Moja baka čak nije znala govoriti talijanski…

Vjeru treba prenositi na dijalektu, jezikom obitelji. Sjeti se majke Makabejke i njezinih sedam sinova mučenika: biblijski tekst kaže da im je triput govorila na dijalektu (usp. 2 Mak 7). Vjeru treba prenositi jezikom obitelji, ljudi koji ti pristupaju s ljubavlju, jezikom koji je drukčiji od intelektualnoga! Primjerice, vjeru se ne može prenositi Denzingerom. On pomaže da je se shvati, ali nije prikladan za njezino prenošenje. Prenošenje vjere uvijek treba biti na dijalektu. Zato su te bakine riječi dirnule. Onda si spomenuo „želju“. Baka je znala što ti treba reći, ali ne na intelektualan način, ne. Osjećala je. U njoj je djelovao Duh Sveti za prenošenje vjere. 

S tim u vezi na pamet mi pada jedan vaš zgodan izraz: „kršćanstvo nije izlet u lov“, koji ste upotrijebili da subraći pojasnite razliku između evangelizacije i prozelitizma.

Zapravo za to bih trebao platiti autorska prava Benediktu XVI. koji je u Aparecidi izrekao ovu divnu rečenicu: „Crkva ne raste zahvaljujući prozelitizmu, nego zahvaljujući privlačnosti“, to jest svjedočenju. Postoje crkveni pokreti koji su upali u prozelitizam; pritišću savjesti osoba i tako ljude uništavaju. Riječ je o katoličkim, ali i o kršćanskim nekatoličkim pokretima koji prozelitski djeluju među katolicima. Griješe. Uvjereni su da Crkva treba rasti brojčano i da svi trebaju djelovati jednako, držati se iste stege, iste prakse, no to je jednoobraznost. Ovdje se nameće jedna druga tema, o kojoj ću govoriti kasnije, a to je Duh Sveti.

 

S obzirom na lik Isusa Krista, papa Franjo, zadivljuje me što mnoge religije govore o potrazi za Bogom kao čovjekovu hodu prema nekomu višem biću, prema nekome tko će mu pomoći da ne očajava. Kršćanstvo je jedina vjera koja taj put izokreće: govori o Bogu koji kreće u potragu za čovjekom; to je veliko otajstvo utjelovljenja. Dojmljivo mi je kada glagole izokrećete: ne „gledati“, nego „prepustiti se gledanju“, „dopustiti da nas se susretne“, „dopustiti da nam se oprosti“. Jasno je: Sotona mrzi Utjelovljenje. Moje je pitanje: je li Kristovo utjelovljenje u povijesti bilo nužno?

Samo Očeva ljubav opravdava Kristovo utjelovljenje. Ako uđeš u optiku Očeve ljubavi, razumjet ćeš. Joseph Malègue, meni vrlo drag francuski pisac – premda kažu da je drugorazredan književnik, autor nekoliko djela među kojima i lijepa romana naslovljena Augustin ou le Maître est là – govorio je da za njega problem nije u tome je li Isus, je li Krist Bog; problem bi bio da Bog nije postao Krist. Parafrazirajući Malèguea, problem bi bio da je Bog ostao daleko, da se nije toliko približio čovjeku – kao što je to učinio – da je došlo do stapanja: ne miješanja, nego – da, do toga – do stapanja čovjeka i Boga. Istaknuo si važnost blizine, bliskosti. Postoji teologija blizine, u Bibliji, još od početka. Koliko se puta ponavlja da je Gospodin blizu! Psalam kazuje: „Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno“ (145,18); također: „Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava“ (34,19). Zatim mi na um dolazi rečenica iz Ponovljenoga zakona, kada Mojsije prekorava narod riječima: „Koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?“ (Pnz 4,7). Nijedan. Blizina dovodi do toga da se Bog ponizi.

Drugi nam izraz donosi Poslanica Filipljanima: Bog se ponizuje, spušta se. To svojstvo Božjega postupanja, Boga koji se zna spustiti do ljudi, teolozi izražavaju grčkim izrazom – važnom riječju – synkatábasis, što označava Božje „spuštanje“. Pavao ga ovako opisuje: „Krist Isus, premda je bio Bog, nije smatrao povlasticom biti kao Bog, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (usp. Fil 2,6–8). To vrlo lijepo izražava sveti Ivan Zlatousti: Isus Krist „koji je sama sebe predao za naše grijehe […] nije se opteretio položajem sluge, nije na to bio primoran, nije ga nitko predao, nego je sam sebe dao tako da, kad čuješ kako Ivan veli da je Otac predao svoga jedinorođenog Sina za nas [Iv 3,16], […], to se kaže […] da naučiš kako je to bila i Očeva odluka“. I još dodaje: „Zapleteni smo […] u nebrojena zla […]. Ne samo da nas zakon nije oslobodio, nego nas je čak osudio, učinivši s jedne strane grijeh još očitijim, a s druge nije imao snage da nas oslobodi […]. No Božji je Sin omogućio i ono što bijaše nemoguće: izbrisao je grijehe te nas, koji bijasmo neprijatelji, uzdigao na položaj prijatelja i darovao nam nebrojena druga dobra.“

Božje spuštanje, gotovo poniženje…

Bog se ponizuje jer je toliko zaljubljen u svoje djelo – u čovjeka – da se ne može od njega udaljiti. Grešnici smo, treba nas popravljati, ponekad i malo žešćim zahvatima, ali njegovo praštanje i njegovo milosrđe uvijek će se iznova pokazati zato što mu je drago biti nježan prema nama i voli kada možemo počinuti u njemu. Prvi razlog za našu radost jest blizina Gospodina koji nas prihvaća i ljubi nas. Na to je mislio Pavao kada je pisao kršćanima u Filipima: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!“ (Fil 4,4–5). Božja blizina započinje stvaranjem čovjeka s kojim odmah počinje razgovarati. Jer nije posrijedi čarolija: Bog stvori čovjeka i onda ga ostavi. Ne: s njim razgovara. To je nešto ljudsko: spušta se da bi razgovarao, i prije i poslije grijeha; potom ovaj razgovor postaje povijest naroda kojemu kaže: hajde, hajde naprijed!, sve dok s utjelovljenjem ne dođe do punine. Istina, za mnoge je ljude utjelovljenje sablazan. No spomenuti francuski pisac, Malègue, reče upravo ovo: za njega bi prava sablazan bila da Bog nije postao Kristom.”

Knjigu je moguće nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare www.verbum.hr, na linku.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/verbum.hr