Predavanje „Simbolička narav liturgije“ održao je u srijedu 20. travnja u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu prof. dr. sc. Ante Crnčević, OFM, s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.
Uz brojne Siščane predavanju su nazočili sisački biskup Vlado Košić i kancelar Biskupije mons. Marko Cvitkušić, a gosta je okupljenima predstavila voditeljica Ureda za kulturu Biskupije Spomenka Jurić.
Govoreći o temi predavanja prof. Crnčević je rekao da upravo simbolička narav ima zadaću uprisutniti ono što nije dohvatljivo u redovitosti i moći naših vizualnih i osjetilnih i drugih spoznaja.
„Simboli i simbolički govor susrećemo u svim područjima života. Katkad je on toliko uobičajen da ostaje nezamijećen, a katkada nosi snažnu poruku, izaziva nas, uključuje i propituje naše stavove o onome što nosi u sebi. Život bez simbola bilo bi teško zamisliti. Krenimo od života obitelji, jutarnjeg pozdrava, riječi laku noć, zagrljaja i poljupca djeteta prije odlaska u školu, osmijeha supružnika kao i niza svakidašnjih gesta iz naših susreta koji životu daju okus radosti i zajedništva. Sve su to simboli koji se iščitavaju i ne žive tek u gesti koja je vidljiva, nego u onome što te geste nose, posjeduju i znače. Dakle, ti simboli se iščitavaju iz onih odnosa u koje nas unose. Simboli uvijek idu dalje od onoga što se vidi i čuje, što se dodiruje, pa dalje i od onoga što se u njima razumijeva. Oni unose u znatno širu stvarnost, šire obzore i razmišljanja. Preobražavanju svakidašnjost i daju okus novosti unatoč tome što je možda riječ o svaki dan istim gestama i riječima“, rekao je predavač.
U nastavku fra Crnčević je istaknuo kako sva područja života imaju svoj vlastiti jezik komunikacije, onaj verbalni i neverbalni, pa tako i liturgija.
„Jezik liturgije se iščitava iz same naravi liturgije. Geste koje susrećemo u liturgiji poprimaju značenje i snagu iz same liturgije. Pojedine geste koje nalazimo u liturgiji tu su i u redovitom životu, ali samo u liturgiji one posjeduju ono što je moguće zadobiti milosnim djelovanjem koje se događa u sakramentalnom slavlju. Pojedine riječi koje su izgovorene u liturgiji zadobivaju snagu znatno širu od one koju te iste riječi nose u svakidašnjem životu. Recimo riječi ženidbene privole: Uzimam i obećavam. Te riječi prije samog ženidbenog trenutka mogu biti izgovorene tisuće puta u najbliskijem povjerenju, međutim ta ista riječ izgovorena u sakramentalnom slavlju u potpunosti mijenja taj trenutak, mijenja osobu koja tu riječ izgovara i osobu pred kojom se ta riječ izgovara”, istaknuo je.
“Dakle, jedna te ista riječ zadobiva snagu iz sakramentalnog događaja. Jednako je tako i s gestama kojima dajemo sakramentalno značenje. Te iste geste izvan sakramentalnog slavlja ne znače ništa. Ruke ispružene nad kruhom i vinom u euharistiji nose sakramentalnu preobrazbu kruha i vina, ali kada bi ja kao svećenik sišao u podrum i izgovorio te riječi nad bačvom vina ne bi se ništa dogodilo. Moramo biti svjesni da simbol nije zatvoren u značenju, on ne komunicira neko unaprijed dogovoreno značenje, već on uvijek unosi u novu stvarnost, preobražava trenutak u kojem se događa i osobe koje su zahvaćene tim simbolom“, rekao je Crnčević te dodao kako liturgija nije čin pojedinca, svećenika ili biskupa, već je ona djelo Crkve – zajednice vjernika.
„Crkva pak nije tek skup vjernika već zajednica onih koji su okupljeni oko Krista. Stoga potpunost liturgije možemo doživjeti tek kada se prepoznamo i osjetimo kao dio Crkve koja je subjekt slavlja. Sve dok se u liturgiji osjećamo samo kao pojedinci zatvoreni u svoj duhovni svijet, u svoju nutrinu, do tada ostajemo uskraćeni za to šta je doista liturgija i sve do tada nećemo i otkriti ljepotu liturgije“, naglasio je.
Na kraju predavač je zaključio kako treba biti ponizan i reći kako simbole kao obredni jezik kojima se u život liturgijske zajednice uprisutnjuje Božje spasensko nikada do kraja ne možemo razumjeti.
„Budući da je riječ o sadržaju i događaju koji je otajstven, koji je božanstven i neobuhvatljiv, on je time uvijek nov te se taj simbolički – liturgijski čin pokazuje uvijek na nov način, jasno uvijek na istoj značenjskoj matrici. Zato simbole ne možemo znati ili naučiti jedanput zauvijek. Oni nisu pred nama da ih naučimo, da znademo njihovo značenje, nego da ih iskusimo i da po njima postanemo dionici spasenja kroz slavljenički proces simbolizacije“.
