Što je to čovjek svih vremena prepoznao u posipanju pepelom?

Obred pepeljenja je vrlo stari obred i održao se u životu Crkve od prvih dana sve do danas.

Dapače, vrlo često ga nalazimo već u Starom zavjetu kao obredni znak poniznosti i obraćenja. Ne samo čovjek pojedinac, već i cijeli gradovi, pa i čitavi narodi su prihvaćali taj simbolični čin kao izvanjski znak nutarnje žalosti, pokore i želje za promjenom – okretanjem prema Bogu.

Starozavjetni primjeri

Tako u knjizi Joninoj piše što je kralj Ninive, neznabožačkih Asiraca, iskusio kroz četrdeset dana nakon što mu je najavljeno rušenje grada: “Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo” (Jon 3,6). Bio je to istinski znak žalosti i obraćenja kralja tada najvećeg grada poznatog svijeta (preko 120 000 ljudi), a time i čitavog naroda koji je slijedio kralja. Niniva je tako bila sačuvana i spašena, a Izrael (i Jona) su dobili upozorenje da su pogani često čistijeg srca od Izraelaca, izabranog naroda, pred Gospodinom (pravilo i upozorenje koje vrijedi do danas i zauvijek). Bio je to ne samo spas za pokajanu Ninivu, već i poziv i znak za obraćenje Joni i Izraelu.

Nadalje, u Juditinoj knjizi Starog zavjeta tako piše: “Svaki Izraelac žarko podiže glas k Bogu i svi se poniziše pred Bogom: oni i žene njihove, i djeca, i životinje, i pridošlice, i plaćenici i robovi nošahu kostrijet oko bokova. Svi Izraelci i žene i djeca što življahu u Jeruzalemu padoše ničice pred Hramom, posuše glavu pepelom i prostriješe kostrijet pred Gospoda“ (Judita 4,11).

Knjiga o Esteri bilježi ove riječi: “Mordokaj doznade za sve što se dogodilo: razdera na sebi haljine, navuče kostrijet, posu se pepelom i prođe posred grada kukajući glasno i gorko. Dođe samo do kraljevih vrata, jer s onom kostrijeti na sebi ne mogaše kroz njih proći. U svakoj je pokrajini, svuda gdje se doznala kraljeva riječ i njegov proglas, među Židovima zavladala žalost: postili su, plakali i jadikovali. Mnogima od njih kostrijet i pepeo postaše ležaj“ (Estera 4,3)

I pravednik Job, iz stare biblijske knjige, posipao se pepelom u znak pokajanja te „sjede u pepeo“. Zatim Jošua, Mojsijeva nasljednika, Izraelci u doba proroka Joela, Makabejci i nebrojeni drugi primjeri iz duge povijesti pokazuju snagu i vrijednost tog vrlo starog obreda.

Tako i sam Isus upućuje Izraelcima ove riječi:

Tada stane prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: „Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili“ (Matej 11, 20).

Taj običaj pepeljenja Crkva je od Izraela prihvatila vrlo rano i uvela kao strogi običaj za pokornike (pokajnike) čak do te mjere da su morali biti posipani pepelom i boraviti izvan zajednice kršćana sve do Velikog Četvrtka.

Koju istinu za čovjeka krije obred posipanja pepelom?

Čovjek, pogotovo današnjice, vrlo je osjetljiv na svoju privatnost na bilo koji način i često (pre)žestoko reagira na guranje u tramvaju, krivo upućenu riječ, pogled ili čak i blagi, slučajni dodir. A da ne govorimo o ekstremnijim situacijama kojih je bezbroj pogotovo u velikim gradovima.

Međutim, od davnina pa sve do danas čovjek slobodno i dragovoljno dopušta da ga netko pospe pepelom i to čak po glavi. Na neki način prihvaća biti ponižen, što naravni čovjek sa gnušanjem i žestokom reakcijom prirodno odbija. Dapače, čak i dozvoljava da mu se kaže u lice „da je prah i pepeo i da će se tamo vratiti“, a što je današnjem čovjeku tako nepoželjna i redovito odbacivana tema – umiranje i smrt, konačnost i nestanak. Dozvoljava i da mu se kaže da se „obrati“ i time priznaje da ima u njemu još dosta za korekciju i poboljšanje, a što u svakodnevnim prilikama revno odbija u slučaju čak i najdobronamjernijih upozorenja. Ne samo da odbija, već protunapadom vraća lopticu poniženja na način kako je shvatio.

Zašto ipak prihvaća obred poniženja?

Od davnina pa do današnjih dana ljudi istinski vjeruju da posipanje pepelom nije samo ljudski čin, već čin kojim se čovjek oslanja na Boga priznajući svoju slabost i prolaznost. Ali i želju i potrebu za okretanjem i obraćenjem, poboljšanjem i novinom ne samo osobnoj drugih oko sebe u želji za boljim i ljepšim svijetom. A još od najstarijih vremena pa do ove današnje Pepelnice stavljajući svoju glavu pod ruke svećenika i bivajući posipan pepelom priznaje i ovo: „Ja to sve ne mogu sam, potrebna mi je Božja pomoć“.

Priušti si stoga, i sebi, i bližnjima, i susjedima, i svom hrvatskom narodu i svim ljudima taj obred poniženja, usudi se povjerovati riječima svećenika i počni novi život baš na današnju Pepelnicu.