Što svećenik misli o vama i vašim grijesima? Pamti li ih?

Što svećenik misli o vama i vašim grijesima? Pamti li ih? Svoje svjedočanstvo donosi svećenik Mike Schmitz. Pročitajte što svakodnevno proživljava ispovijedajući vjernike, prenosi HKM.

Prije nekoliko godina našao sam se u autobusu sa starijim osobama. Primijetili su da sam svećenik po odjeći koju sam nosio. Pitali su me razna pitanja. Jedno od pitanja je bilo radim li sve što inače svećenik radi, ispovjedam li. Rekao sam: “Dakako, uvijek!” Jedna žena mi je rekla: “Oh, to je sigurno strašno, slušati svakodnevno tuđe grijehe.” Rekao sam joj da je baš suprotno. Iskustvo mi je pokazalo da je biti svećenik, ispovjednik, nešto najradosnije, najponiznije i nešto vrlo nadahnjujuće.

Kada biste barem mogli doživjeti ono što ja doživljavam prilikom ispovjedanja – milosrđe koje Gospodin udjeljuje. Mnogi tijekom svoga života ne osjete snagu Božje ljubavi koju nam je iskazao uzimajući na sebe križ. U ispovjedaonici vidim ljude koji dođu obeshrabreni, a koji odlaze ohrabreni, koji su ranjeni pa iscijeljeni, koji su izgubljeni pa nađeni… I to doživljavam svaki dan.

Kad netko dođe na ispovijed i želi očistiti svoju dušu, ne pamtim njegove grijehe, ne pamtim smeće. Pamtim Božju ljubav i snagu. Pamtim osobu koja nije odustala.

Druga stvar koju doživljavam ispovijedajući su ljudi koji ustraju, koji se žele riješiti svojih problema, slabosti. Ne vidim problem ako netko tri puta tjedno dođe na ispovijed. To znači da ne odustaje od Boga, od sebe. I to je zaista ohrabrujuće i nadahnjujuće. Ispovjedaonica nije mjesto obeshrabrenja, pada – to je grijeh. Ispovjedaonica je mjesto pobjede, gdje vidim Boga koji ne odustaje od mene. I to doživljavam svaki dan.

Znam da postoje stvari kojih se ljudi srame, kojih se boje. Pitaju me: “Pamtite li što ljudi ispovijedaju?” Kratko odgovorim: “Ne!” Zašto? Većina ljudi misli da su grijesi nešto očaravajuće, nešto zanimljivo. Zapravo je istina da si ti nešto očaravajuće, nešto posebno – jer si ljudsko biće. Ti si dio Božjega plana. Njegovo si “remek-djelo”. Grijesi nisu Božje remek-djelo, nisu dio Njegovog plana. Grijesi su dosadni, uvijek isti. Oni su, možemo reći, smeće, otpad. Ako su grijesi otpad, svećenici su Božji “čistači”, radnici koji se zauzimaju za čistoću duše.

Kad ste zadnji put vidjeli čistače na ulici koji odvoze smeće, a da su njime oduševljeni, očarani? To nije nešto čemu se oni dive. To je jednostavno smeće. Kad netko dođe na ispovijed i želi očistiti svoju dušu, ne pamtim njegove grijehe, ne pamtim smeće. Pamtim Božju ljubav i snagu. Pamtim osobu koja nije odustala.

Treća stvar koju vidim prilikom ispovijedanja je moja duša i moje srce. Ne mogu vam reći koliko sam često apsolutno ponižen kad čujem da netko dođe na ispovijed i spozna nešto u svome životu što ja u svome nisam spoznao. To je i za mene pravi ispit savjesti, otkriva mi kakvo je moje srce.

Dan nakon mog ređenja, obitelj je pripremila jednu zabavu, okupljanje kako bismo to proslavili. Otac me postavio na čelo stola pred cijelom obitelji i prijateljima. Inače, bio je kirug. Održao je kratak govor. Rekao je: “Kao liječnik, svojim rukama spasio sam mnoge živote i liječio sam tijela. Ali, moj sin će svojim rukama spašavati živote. On će liječiti duše. On će spasiti više života nego što sam ja to učinio.”

Ono što svećenik u ispovijedi nudi je sama ljubav Božja, pravo Božje milosrđe. To je zapravo sve što mogu nekome dati kad dođe na ispovijed.

Godinama prije negoli sam odlučio postati svećenik, otišao sam na ispovijed prvi puta nakon dugo vremena. Nakon života provedenog daleko od Boga, istresao sam sve svoje grijehe. Na kraju mi je svećenik dao pokoru. Rekao je: “Želim da izmoliš jednu Zdravomariju.” Pitao sam ga: “Oče, jeste li čuli sve što sam vam rekao?”. Odgovorio mi je: “Sve sam čuo.” Kratko je šutio pa rekao: “Želim da znaš da ću u idućih 30 dana postiti za tebe. Isus je taj koji je platio cijenu. Ti samo moli tu jednu molitvu.” On je činio pokoru za mene. Ne samo za mene, nego za sve koji su mu došli na ispovijed. Ponavljam, ispovijed otkriva svećeniku vlastito srce, širi mu spoznaje, čini ga poniznijim.

Ovo je nekoliko razloga zašto je ispovijed jedno od najradosnijih, najponiznijih, najviše nadahnjujućih mjesta na cijelome svijetu.

Zahvalan sam Gospodinu što me pozvao da budem svećenik kako bih bio dio ovoga sakramenta. Ovdje Gospodin vraća svoju djecu na pravi put. Zato je ispovjedaonica mjesto pobjede.

Nije bitno ispovijeda li osoba prvi puta jedan grijeh ili ga ispovijeda 12 tisuća puta. Svaki put kada dođe na ispovijed, to je pobjeda za Isusa.

Kao svećenik, sjedim tamo, gledam i slušam kako Bog vraća svoju djecu u okrilje svoje ljubavi i slobode. I tako svaki dan!