Sveta Marija Franciska od pet rana – Sveta Pričest bila joj je središte života

Privikla se na praksu da dnevno počasti 33 puta Najveće Dobro u čast 33 godine zemaljskog Isusova boravka.

Rođena je u Napulju 1715. i dobila ime Ana Marija Rosa Nikoleta. Otac joj je bio marljiv ali grub obrtnik svile u Napulju. Njezina je majka od supruga mnogo patila. Kada je Mariji bilo tek dvije godine željela je da joj govore samo o pobožnim temama. A kada joj je majka išla u crkvu prihvatila se nje da je se nije mogla odstraniti. Prva riječ koju je uputila svećeniku  bijaše molba: “Učinite što je potrebno da i ja mogu primiti Svetu Pričest!” Kada bi ugledala svećenika bi uskliknula: “Vidite blago Kristovo – pogledajte Pomazanika!” U sedmoj godini sa velikom pobožnošću primila je Svetu Pričest. Odbila je ponudu za udaju jednog bogatog mladog viteza.

Iako je imala protivljenje oca, ipak je dobila dopuštenje i stupila u Treći red Svetog Petra Alkantarskog – na što se pripremala devetnicom u čast Majke Božje i živjela je te dane samo od Svete Pričesti koju je svakodnevno primala. Ostala je doduše u kući kod strogog oca i radila teške poslove i strpljivo podnašala grdnje i uvrede.  Kušnja je trajala i sa strane crkvenih poglavara punih sedam godina. Prihvatila je mrtvenja i odricanja. Njezina utjeha bijaše Sveta Pričest. Za vrijeme Svete Pričesti ukazao joj se nebeski Zaručnik – Isus Krist  i dao joj svojih pet svetih Rana. Kada više nije stanovala u očevom domu, mogla je više vremena imati slobodno – posjećivala bi u gradu crkvu gdje je upravo bilo četrdeset satno klanjanje – da tamo satima boravi.

Redovito je bila bez zemaljske hrane

U nekim crkvama se koncem korizme cjelodnevno izlagalo Presveto. Trećoredica Marija je od jutra pa do večernjeg blagoslova klečala nepomična, a da ne bi uzimala hrane i pića. Njezina je jedina misao bila da pravi društvo Spasitelju. Privikla se na praksu da dnevno počasti 33 puta Najveće Dobro u čast 33 godina zemaljskog Isusova boravka. Kada radi  bolesti ili druge zapreke nije mogla ići u crkvu na poklon, odlazila je na ravni krov svoje kuće i okrenula bi se prema crkvi i tu se poklonila i pozdravila Spasitelja.

Samo vrlo rijetko je uzimala ponešto, no redovito je bila bez zemaljske hrane. Već od ranog jutra bi klečeći pred crkvenim vratima čekala otvaranje crkve. Često se događalo da je sveta Hostija umakla iz ruke svećenika i spuštena na njezin jezik.