Duhovnost sv. Matilde stapa u sebi razne elemente: one što proizlaze iz benediktinskoga redovničkog pravila, dominikanske, jer su im dominikanci bili duhovni vođe, te druge do kojih je došla čitajući spise sv. Bernarda i nekih franjevačkih duhovnih pisaca.
Rodila se god. 1241. od plemenitih roditelja. Bila je mlada sestra sv. Gertrude. Jednog je dana s majkom posjetila samostan Rodersdorf, u biskupiji Halberstadt, gdje je Gertruda bila već redovnica. Matilda, premda joj je bilo tek 7 godina, bila je tako zahvaćena svetim samostanskim mjestom da se iz njega više nije htjela udaljiti. Dopustili su joj da ostane u samostanu.
Gertruda je od god. 1251. pa sve do 1292. bila opatica zajednice koja se god. 1258. preselila u Helftu, kod Eislebena. Kao marna poglavarica, kojoj je bilo mnogo stalo do duhovnog odgoja sestara, imala je u svojoj veoma sposobnoj sestri Matildi veliku i mudru pomoćnicu. Matilda se odlikovala dubokom poniznošću, nevinošću, ljubaznošću, tako da su je susestre, ali i ljudi izvan samostana rado tražili za savjetnicu. Dominikanci iz samostana Halle brinuli su se za duhovno vodstvo samostana u Helfti, a osobito kreposni fra Henrik iz Halle. Oni su redovnicama, pa tako i Matildi, veoma pomogli u duhovnom uzdizanju.
Zbog svojih darova uma i srca, smisla za umjetnost, Matilda je vodila samostansku školu te bila imenovana za predvoditeljicu pjevanja. Njezin lijepi glas te revnost u pjevanju zaslužiše joj časni naziv „Kristov slavuj“. Za Matildu je, hvala Bogu, bila prvotni zadatak njezina života te najdublji i najuzvišeniji izražaj njezina bivovanja. Zbog toga je njezina duša u moljenju i pjevanju časoslova sva treptala od žarke pobožnosti. Često je pri tom upadala i u zanos. Sva njezina sabranost, pobožnost, bijaše upravljena prema bogoslužju, odakle je dobivala mnoga duhovna prosvjetljenja i žar ljubavi prema Bogu. Da bude što sabranija, brižno je čuvala svoja osjetila, a činila je i oštre pokore.
Unatoč tome što je visoko pokročila u duhu, znala se ipak optuživati zbog lijenosti i žalosti. Bog ju je tako zahvatio da joj je sve ono što je činila izgledalo premalo. Mnogo je trpjela od glavobolje koja je bila teška naročito zadnjih godina njezina života. Posljednje pomazanje primila je pobožno 18. listopada 1299., a umrla je „prikazujući svoje srce Spasitelju i uranjajući ga u njegovo“ na današnji dan iste godine. Iako nikad nije bila službeno proglašena svetom, slavi se kao svetica u raznim samostanima što slijede pravilo sv. Benedikta. Blagdan joj spominje i Martirologiju.
U povijesti pobožnosti Srcu Isusovu Matilda ima značajnu ulogu. Ona ne samo da je bila veoma pobožna prema Srcu Isusovu, od koga je primila naročite milosti, a o kojima govori i njezina knjiga Liber specialis gratiae (Knjiga posebne milosti), nego je bila i od Gospodina odabrano oruđe da njegovu Srcu privuče i svoju sestru Gertrudu i ostale svoje su sestre redovnice. I tako će se pobožnost Srcu Isusovu, zaslugom Matilde i Gertrude, očitovati prvi puta u punom svjetlu koncem XIII. stoljeća, da dođe do novog procvata u XVI. stoljeću. Iz pobožnosti Srcu Isusovu pobožne su duše po samostanima crpile onaj žar koji se s pravom može nazvati mističnim.
Duhovnost sv. Matilde stapa u sebi razne elemente: one što proizlaze iz benediktinskoga redovničkog pravila, dominikanske, jer su im dominikanci bili duhovni vođe, te druge do kojih je došla čitajući spise sv. Bernarda i nekih franjevačkih duhovnih pisaca. No nad svim tim elementima kao novina dominira pojam „mistika zaručnice“, kojega prije svete Matilde nema u duhovnoj literaturi. No kasnije će taj pojam biti prisutan u spisima sv. Terezije Avilske i tolikih drugih redovnica mističarki.
Liber specialis gratiae vjerojatno je u izvorniku bio sastavljen latinskim jezikom, a odaje veoma visok stupanj literarne i teološke kulture redovnica u Helfti. Autograf se, na žalost, nije sačuvao. O tradiciji latinskog i nizozemskog teksta „Knjige posebne milosti“ pomno raspravlja Bromberg u svom djelu Het boek der besondere genade van Mechtild van Hackenborn godine 1965. O duhovnosti svete Matilde, uz spomenutog Bromberga, pisali su u novije doba još i ovi ugledni duhovni pisci i teolozi: Karrer, Urs von Balthasar, Testore, Hamon i Vagaggini.
Sve je to znak da se radi o izvanrednoj duši koja je vrijedna da je upoznamo i štujemo.
