Nakon svibnja 1945. na područje Bosne i Hercegovine transportirani su zarobljenici iz hrvatskih logora i zatvora, posebno iz Požege i Slavonskoga Broda. Najveći broj tih zarobljenika zatočen je u logorima Sarajeva i Mostara iz kojih je nepoznat broj odvezen prema Stocu, Nevesinju, Bileći, Trebinju i Crnoj Gori.
Po izjavama većega broja svjedoka te se osobe nikada nisu vratile kućama zbog čega se pretpostavlja da su pobijene u većem broju jama i grobišta na području istočne Hercegovine. Speleološka istraživanja potvrdila su da se u pojedinim jamama nalaze ljudske kosti, no stradanje Hrvata na tome području još je uvijek slabo istraženo. Iako većina svjedočanstava govori o dolasku zarobljenika preko Slavonskoga Broda, tragovi vode i prema Splitu i Dubrovniku. Veći broj izvora, uključujući i arhivsko gradivo, potvrđuje bliske kontakte i suradnju dalmatinskih i hercegovačkih komunista te tijela vlasti (poglavito OZNA-e), zbog čega je istraživanje ratnih zločina počinjenih na području istočne Hercegovine i južne Dalmacije vrlo složeno.
Područje istočne Hercegovine i Crne Gore vjerojatno je jedno od većih stratišta Hrvata u Drugome svjetskom ratu i poraću. Pretpostavlja da su Križnim putem kroz to područje prošli deseci tisuća zarobljenih Hrvata te skončali u jamama i na drugim stratištima. Prema Šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji iz 1939. na području trebinjske biskupije, župe Nevesinje i dijelova župe Blagaj i Glavatičevo živjelo je nešto manje od 30.000 katolika. Dosadašnjim istraživanjima na tom je području registrirano 4515 žrtava, što znači da je u ratu i poraću stradalo najmanje 15 % ukupnoga hrvatskog stanovništva. Od toga je 684 djece do 15 godina i 817 žena.
O stradanju hrvatskoga pučanstva u Hercegovini progovorio je biskup dr. Petar Čule koji je u rujnu 1945. na biskupskoj konferenciji u Zagrebu istaknuo i sljedeće: „Po dolasku u svako selo OZNA je dala pobiti po nekoliko ljudi, da drugima zada strah. U Mostaru svi su zatvori odmah bili puni. Zatvorenici su bili uglavnom Hrvati-katolici… Iz zatvora i logora odvađani su po noći čitavi kamioni puni katolika i ubijeni bez ikakve sudske presude, tako da broj pobijenih katolika sa teritorija ove biskupije u godini 1945. ide u više hiljada… Izbjeglice iz istočne Hercegovine (kotar Stolac) moraju se vraćati natrag u staru postojbinu, ali im je tamo sve porušeno, pa kad ništa nemaju hrane se korjenima. Nešto hrane dobivaju što dolazi od Unre, ali tek nakon što se podmire muslimani i pravoslavni. Nijedna vjera nije toliko šikanirana kao katolička… radi se o fizičkom istrebljenju katolika… Katolici su raja koja mora muslimanima kulučiti kao u doba osmanlijskog feudalizma.“
U Hercegovini je masovna streljanja i ubijanja vršena su oko Mostara, gdje su ubijali i bacali ljude u Neretvu, odvodili ih i ubijali u jamama oko Stoca. Samo u jami Varduša kod Ljubinja nalazi se oko 7000 ubijenih Hrvata, kao i na ostalim stratištima oko Nevesinja, Trebinja, Bileće, Ljubinja i drugdje.
Mnoge uhićene Hrvate u Hercegovini vlakovima su vodili prema Crnoj Gori, usputno ih na pojedinim željezničkim postajama izvodili iz vagona, odvodili ih prema unaprijed određenim jamama: kraj Hrženoga Dola, Veličana, Jasenice – Luga, Taleža, Oraha, Gluhe Smokve, Aleksine Međe, Babina Zuba, Vilusa, oko Bileća i u kanjonu Morače i likvidirali ih u njima.
Veliki broj zarobljenih Hrvata odveden je još istočnije od Hercegovine prema Nikšiću i Podgorici u Crnoj Gori gdje su na svirepi način ubijeni. Samo na Čemovskom polju kraj Podgorice u lipnju 1945. likvidirano je nekoliko stotina zarobljenih hrvatskih vojnika.
Tako su kosti hrvatskih mladića osim u susjednoj Sloveniji ostale razbacane i nepokopone i u drugim susjednim državama nastalim na području bivše Jugoslavije.
Blagdani koji su prošli, kao sjećanje na pokojne, prilika su da se i tih nikada pronađenih i pokopanih Hrvata sjetimo u svojim molitvama.
