Tomislav Kršnjavi, autor kipa bl. Alojzija Stepinca u Sisku: ‘Kiparstvo je za mene samo alat da izrazim ljubav Božju’

Foto: Tomislav Kršnjavi,

Gost portala Siscia.hr je poznati hrvatski akademski kipar Tomislav Kršnjavi, koji je Siščanima najpoznatiji po tome što je blaženog Alojzija Stepinca „učinio“ njihovim sugrađaninom, obzirom da je upravo on autor kipa Blaženika koji je u svibnju 2018. postavljen na prostoru ispred Katedrale Uzvišenja Svetog Križana na inicijativu sisačkog biskupa Vlade Košića.

Intervju prenosimo u nastavku.

Možete li se na početku razgovora predstaviti čitateljima našega portala? Tko je Tomislav Kršnjavi, osim što je poznati kipar?

Tomislav Kršnjavi: Možda bi na to pitanje najbolje odgovorili ljudi koji me poznaju, moja obitelj i prijatelji, ljudi koje sam ja upoznao i susreo u životu. Možda je i na neki način nemoguće odvojiti mene, moju osobu, od poziva kojem sam se posvetio. Uzelo me kiparstvo i ponijelo, do kraja, kao da sam jedino to i mogao biti. No ono što sam s godinama sve više shvaćao, kiparstvo nije cilj niti bit, kiparstvo je za mene samo alat, instrument da mogu sve jasnije izraziti ono od čega živim i za čim neprestano pokušavam uvijek iznova ići, a to je Ljubav Božja. Sada bi moja starija djeca odmah rekla : „Tata, pa ti o čemu god počneš pričat, sve odmah dovodiš do Boga!“ Što mogu? Njegova je Ljubav tako neizmjerno strpljiva s nama da kad se čovjek malo zamisli može samo gorko zaplakati nad svojom nedostojnošću. Učim se tako iz dana u dan strpljivosti i to mi u mnogim prilikama života tako teško ide. Raduju me djeca sa svojim jednostavnim otkrićima života, načinom na koji u trenu izraze nešto što sam si ja jako zakomplicirao. Sa suprugom Lindom, koja je također kiparica, imam četvero djece i taj dar Milosti je doista neusporediv s bilo čim drugim. Naša studentska ljubav izrasla je u obitelj iz koje i za koju se živi. U našem domu djeca odrastaju uronjena u ozračje kipova i slika, naših razgovora kojima uvijek struje odjeci onih tema i načina kojima smo posvećeni u stvaranju djela. Sve je jako dinamično u našoj svakodnevnici tako da, najvjerojatnije iz tog bogatstva odnosa, uopće nemam potrebu gledati televiziju ili čitati novine. Već godinama to ne činim. Ostvarila se tako jedna mala pustinja u mojoj nutrini u kojoj baš u pravom trenu, ne slučajno, naiđem i na malu oazu, tišinu o koju se oslone sve nade.

Vaš kiparski opus je doista impozantan. Autor ste brojnih kipova koji krase crkve i katedrale diljem Lijepe naše, ali i po svijetu. Uređivali ste unutrašnjost crkava. Kako je uopće došlo do toga da ste baš Vi osoba ( umjetnik ) kojemu je povjerena važna zadaća prikazivanja brojnih svetaca Katoličke crkve? Kako to tumačite?

Tomislav Kršnjavi: Za sve, mogu samo reći hvala, hvala, hvala Ti Bože ! Sve vidim samo Njegovim velikim darom, sva povjerenja koja su mi iskazana, sva djela gdje se ostvario i izrazio život, njegove radosti, kao i njegove boli. U ljubavi nema velikih i malih stvari, nastojim uvijek svakom kiparskom zadatku pristupiti na potpun način, s jednakom pažnjom izraditi plaketu, maleni reljef i kip od nekoliko metara visine. Iako su često veliki spomenici na trgovima javnosti poznatiji i medijski puno više naglašeni, nema za mjeru ljepote nikakve važnosti koliko smo centimetara otišli u visinu ili koliko tona teži koji kip, u raznim veličinama su samo opet izražene snage posebnosti odnosa koji nas dočekuju svojim iznenađenjem. Jednak mi ushit pobudi, kada lijepo, u mjeri, ostvari svoje mjesto maleni biser na srebru relikvijara, kao i kad glasno zazvuči prostor postavom velikog kipa s postamentom na trgu pred katedralom. Svi su mi kipovi tako još od studentskih dana nekako jednako dragi i imaju svoj razlog da su u određenom vremenu nastali baš takvi kakvi jesu. Kako su nastajali, kipovi su mene mijenjali, iz svakog sam izašao drugačiji. Prošle se godine navršilo dvadeset godina da sam diplomirao kiparstvo na Akademiji, imao sam tada nepune 23 godine, od tada do danas ostvario sam preko 100 javnih radova, a ono što me najviše raduje u svim naporima koji se javljaju na putu što se nije ugasio onaj zaneseni i predani pogled kojim sam i tada gledao. Svaki me novi kip raduje kao prvi. Posebno me u životu pratila svetkovina Svih Svetih, jako mi je drag taj dan kada nas Nebo gleda na poseban način. Možda zato što kada god dobijem zadatak izraditi kip kojeg novog sveca, ja ga odmah doživljavam prijateljem jer već je uputio za mene mnoge molitve pa je izgleda on dobio raditi na meni, a ne ja na njemu. Pojedini me sveci poput sv. Leopolda Mandića, blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjeg Kardinala Franje Kuharića prate već godinama tako da su postali moji dragi zagovornici pa se evo dogodilo da sam im kipove i relikvijare izrađivao već više puta za razna mjesta. Nije stoga uopće čudno što sam se u župi Svih Svetih u Zmijavcima, kod Imotskog, zadržao u radovima kroz pet godina izradivši na toj crkvi petero brončanih vrata, kip Gospe s malenim Isusom i projektirajući trg i kip svetoga Lovre pred crkvom. Uz svece koje svakodnevno molim za njihov zagovor, najbliža je svakako Bogorodica Marija, naša Majka. Njoj sam posebno povjerio svoje srce posvetivši se njenom Bezgrešnom Srcu. Već nekoliko godina radim sa suradnicima na uređenju njenog svetišta u Gori kod Petrinje, tamo sam osmislio cjelokupni interijer crkve koji pomalo dobiva svoji konačni izgled. Kipove za svetište izrađujem zajedno sa suprugom Lindom, tako da se njezini i moji kipovi u cjelokupnoj kompoziciji lijepo povezuju i međusobno naglašavaju u različitosti naših osobnih pogleda na teme. Nadam se, kada sve bude gotovo, da će u tom prekrasnom Božjem hramu i interijer i eksterijer biti ostvareni u jednu cjelinu molitvenog prostora, svetog mjesta, koji će u bogatstvu svih oblika i materijala omogućiti lijep okvir za ljepotu i snagu liturgijskog slavlja kao i za tihe osobne molitve vjernika.

Možete li nam reći kako započinjete rad na svakoj Vašoj skulpturi? Kakva je priprema? U čemu nalazite nadahnuće za svaki pojedini zadatak i kakav je put do idejnog rješenja?

Tomislav Kršnjavi: Nije moguće jasno odrediti kada je jedan kip započeo, jer je svaki povezan s prethodnima na meni jasniji ili tajnovitiji način. Svaki kip dio je kontinuiteta kiparstva koje nasljedujem u tradiciji kipara koji su već ostvarili svoja djela, svi kipovi koji su me nadahnuli u životu trajno žive u mojih kipovima kao odjeci zajedničkih traganja i izraza smisla kipara koje držim svojim duhovnim srodnicima. Mogao bih jedino reći da samo pojedino djelo svoj početak, svoju osobitost dobiva u trenutku kada se začme ideja u mojem duhu, djelo je već tada i ono buduće koje će, na primjer, biti na jednom trgu ili oltaru. Usporedio bih to s Božjim stvaranjem koji daruje novi život osobe pri njenoj prvoj iskri. Osoba je osoba od tog prvog trena, a povezana je s cjelinom svih ljudi koji su bili ili će biti. Zato je svaki čovjek, i čovječanstvo, naše neraskidivo pripadanje tom jedinstvu. No velika je razlika u Božjem stvaranju i u našem. Bog u potpunosti poznaje ono što stvara, a mi tek stvaranjem upoznajemo ono što stvaramo. Opet, sve je dar Njegove Ljubavi. Na početku je tako uvijek molitva i molba da sve što radim bude na sve veću slavu Božju, idejne skice – crteži pa onda mali model kompozicije kipa kojeg potom koristim kao smjernicu za veliki kip. U svim fazama rada dolazi do većih ili manjih promjena u odnosu na prethodno određenje, jer je u radu potrebno biti otvoren za mogući zaokret i ako se pokaže da je on nužan, ja ga činim bez obzira koliko sam već možda napredovao u nekom smjeru. Svakako ono od čega se ne odustaje i što je u početku jako važno odrediti, to je ozračje, utisak koji želim ostvariti kipom, izražajnost kipa koja bi morala poticati na odjeke u promatraču, vjernika bi kip sveca trebao potaknuti na molitvu, da zastane i susretne se bar na tren s tišinom kojoj teži. Tada možemo reći da je kip uspio.

Pred nama je blagdan Stepinčeva. Autor ste brojnih skulptura na temu našega Blaženika. Kada ste izradili prvu skulpturu Alojzija Stepinca i gdje?

Tomislav Kršnjavi: Prvu skicu blaženog Alojzija Stepinca izradio sam još kao student na prvoj godini Akademije, bilo je to 1995. kada je raspisan natječaj za izradu Stepinčeva kipa u Krašiću. To je bila malena glinena figura – skica kroz koju sam kompozicijski zamislio Alojzija kako nosi križ svoga mučeništva. Potakla me na to njegova fotografija iz Jeruzalema gdje je Stepinac pronio križ poznatim“ Putem Križa“. Tako sam od početka blaženog Alojzija doživljavao neraskidivim od njegova mučeništva. Bio sam tada mladi student i nisam imao nikakva iskustva s natječajima tako da rad nisam predao u Krašiću, ali je ostao u meni trajno utisnut taj doživljaj i pomalo kroz godine razvijala se ideja i nada da će jednom taj kip biti i ostvaren. Do prve realizacije brončanog kipa blaženog Stepinca došlo je na poziv Nadbiskupskog duhovnog stola Zagrebačke nadbiskupije, koji je od mene naručio kip Stepinca za dar našem kardinalu Josipu Bozaniću povodom njegovog počasnog doktorata. To je kip manjih dimenzija kojega sam rasporedio tako da Alojzije prigrli veliki križ svoga mučeništva. Želio sam tako slikovito izraziti njegovo pouzdanje u Gospodina. Drago mi je da baš taj, moj prvi brončani kip Stepinca, ima naš kardinal Bozanić. Prvi, pak, veliki kip blaženog Stepinca ostvario sam u Benkovcu 2017. godine na poziv tadašnjeg gradonačelnika Benkovca Branka Kutije i župnika Benkovačke župe don Anđelka Buljata. Te je godine ostvaren novi Stepinčev trg pred crkvom u Benkovcu, a ja sam Stepinčev brončani kip osmislio kao figuru Stepinca sa sklopljenim rukama u molitvi. Kip je zajedno s kamenim postamentom, na kojem je uklesana molitva Očenaša, visok preko 4 metra i ostvario je u srcu grada lijepo ozračje, a Stepinčev lik sada svakodnevno upućuje svakog prolaznika da usmjeruje svoje ruke k Gospodinu. Malena figura tog kipa bila je te godine na Izložbi o blaženom Alojziju „ Put Svetosti „ u Bruxellesu koju je organizirala sa Zagrebačkom nadbiskupijom, naša euro parlamentarka Marijana Petir. Baš sam bio ponosan da mogu sudjelovati svojim radom na tako povijesno važnom događaju za naš narod.

Možete li nam približiti povezanost blaženog Stepinca i Vas? Vjerujemo da je ona duboko prisutna, jer o njoj progovarate kroz mnoge Vaše radove o Stepincu.
Tko je za Vas bl. Alojzije Stepinac? Čime je najviše dotaknuo Vaše srce, srce čovjeka vjere i umjetnika?

Tomislav Kršnjavi: Blaženog Alojzija Stepinca uz sv. Ivana Krstitelja i sv. Leopolda Mandića supruga Linda i ja uzeli smo za zaštitnika naše obitelji. Njegov je lik svakodnevno prisutan u našem životu i osjećam njegov snažan zagovor u svojem radu. Zbog toga mislim da je on svojim molitva bio prisutan i onih mojih prvih studentskih dana kada sam doživio svoje osobno obraćenje Bogu. Od tada me prati njegov lik, on me zasigurno uz Gospu doveo, kroz umjetnost, u predvorje sakramenata i Svetog. Rastao sam od tada pomalo u vjeri i baš mi je blaženi Alojzije, kroz molitvu i rad, postajao sve jasniji i važniji, kako meni osobno, tako i u velikom značenju njegove žrtve za naš hrvatski narod. Za mene je, kako sam već spomenuo, kardinal Stepinac neodvojiv od svoga puta Križa, koji je bio i križni put našega naroda. Prihvatio je mučeništvo kao vršenje Božje volje u koju se tako predano pouzdavao i kroz koju je izmolio našem narodu tolike Božje milosti i snagu za ono što nam je tek imalo doći iza njegove smrti. Kada danas čitam njegove propovijedi, koje poput snažnih riječi svetog Ivana Krstitelja odjekuju iz onih godina, a tako su aktualne baš danas, kada u dnevniku župnika Vranekovića čitam njegove svakodnevne razgovore tako pune strpljenja, pune sućuti i molitve za obraćenja mržnje neprijatelja koji ga gazi i zatire, kada čovjek gleda tu nesalomljivu postojanost za istinu, onda mislim da otvoreno srce ne može ne prepoznati u njemu Božje djelo i snagu duha kojega mogu imati samo Božji miljenici koji su dopustili izgubiti svoj život za Ljubav Božju.

Što nam možete reći o kipu blaženog Stepinca koji je obogatio prostor ispred naše sisačke katedrale? Kako je nastalo baš ovakvo idejno rješenje? Kako je tekao proces izrada kipa? Bio je to, vjerujemo, veliki izazov za Vas?

Tomislav Kršnjavi: Postavljanje kipa blaženog Alojzija Stepinca ispred Sisačke biskupije i katedrale bilo je godinama sisačkom biskupu Vladi Košiću u srcu. Kada me je pozvao da izradim idejnu skicu budućeg spomenika i ukazao mi to povjerenje, moje srce je doista gorjelo od želje da uspijemo ostvariti kip koji će izraziti istovremeno kardinalovu snagu i blagost, kip koji će upućivati kako da se nosimo s težinama danas, koji će nam biti kompas i utjeha, koji će također pozivati na obraćenje srca onih koji ga i danas nakon sve jasnoće ne vole i progone. No blaženog Alojzija Stepinca ne vole oni koji ga niti ne poznaju, u našem društvu je mnogo onih koji zagledani u sliku laži jednostavno ne žele vidjeti istinu. Blaženog Alojzija, kada prihvati istinu, čovjek ne može ne voljeti. Na njegovu želju da biskupija daruje gradu Sisku kip našeg svetog blaženika odmah sam biskupu Vladi Košiću predložio da bih volio ostvariti kip Stepinca s prigrljenim velikim križem svoga mučeništva kojeg sam sve ove godine promišljao. Biskupu Košiću se ta ideja svidjela i krenuli smo u realizaciju dokumentacije kako bi sve što prije bilo spremno da se prema gradu Sisku predloži cijeli projekt. S koliko je neodobravanja gradonačelnica Siska prihvatila biskupov prijedlog i dar gradu i narodu, svima je kroz medije poznato pa to ne bih iznova ponavljao, no da je pokušala sve učiniti da do postavljanja spomenika ne dođe, pokušala je!!
Bilo je tada napada i na moju stručnost kao kipara, ali mislim da danas kip najbolje govori za sebe, i o svojoj snazi i ljepoti.

U razgovoru s mnogim Siščanima bilo je prilike čuti kako je upravo ovo mjesto na kome se kip nalazi zapravo posebno i ima određenu simboliku. Velika je simbolika križa koji Stepinac i danas nosi i podnosi za svoj narod i uvjerenja po kojima je živio. Tu su i djeca o kojoj je brinuo. Ipak, posebno je zanimljiv položaj kipa u odnosu na samu katedralu? Kako taj odnos izgleda viđen očima umjetnika?

Tomislav Kršnjavi: Od početka mi je bilo jako znakovito da će kip blaženog Stepinca, kojega sam odavno promišljao, biti pred Biskupijom i katedralom koja upravo nosi naslov Katedrala Uzvišenja Svetoga Križa. Ljepšeg zajedništva u smislu nismo mogli ni zamisliti. Bog je sve providio za nas pa su tako otpori gradonačelnice da kip bude na gradskom trgu pred Biskupijom doveli do toga da ga postavimo pred samom Katedralom. Prilagodio sam malu idejnu skicu kompozicije veličinom i rasporedom točno za taj prostor, smjestio kip u omjer, oblikovao kameni postament, a uz figuru blaženog Alojzija koji prihvaća križ svoga mučeništva, rasporedio sam, kako je sadržajno predložio biskup Vlado Košić, dvoje male djece. Dječaka i djevojčicu koji simboliziraju svu spašenu, gotovo sve pravoslavnu djecu koju je Stepinac svojom požrtvovnošću uspio spasiti iz ratnih zbivanja. Veliki kip našeg blaženog Alojzija tako je, u svojem krajnjem izrazu i kompoziciji kojom sam ga ostvario, u potpunosti rođen iz prostora i za prostor pred Katedralom. Srasli su zajedno, u cjelini prostora sveci Božji i hram Božji. Drago mi je da se ovim postavom Stepinčeva kipa nadopunjuje i kip vlč. Petra Žagmeštara koji sam izradio uz katedralni zvonik pred pastoralnom dvoranom prije par godina. Velečasni Petar u svojim rukama drži Bibliju na čijoj je naslovnoj strani križ kojim sam, također postavivši ga između njegovih ruku, želio izraziti kako čovjek nije mjera svih stvari, već je križ čovjekov mjera kojom će se čovjek mjeriti u posljednji dan. Tako je sada trg pred Katedralom, trg mučenika za vjeru Svetoga Križa. Kada prilazimo Katedrali – kardinal nas dočekuje i, upućujući rukom na križ koji grli, upućuje nas što trebamo prigrliti u životu, a drugom rukom, držeći u ruci krunicu, pokazuje nam kako se taj križ prihvaća.

Stepinčevo je pred nama. Stepinac nam je ostavio mnoge duhovne poruke i „upute“ po kojima bismo trebali živjeti kako bi bilo bolje nama samima, ali i ljudima s kojima živimo.
Koja je Stepinčeva misao Vama najupečatljivija? Što je to na što prvo pomislite kad čujete njegovo ime?

Tomislav Kršnjavi: Pomislim na postojanost i nepokolebljivost pred moćnicima svijeta, na pastira koji se izložio olujama za svoje stado, na samu bit katoličanstva, našeg zajedništva jedne crkve i svetoga Oca Pape. Mislim posebno o njegovim propovijedima, o njegovom neprestanom prokazivanju Zloga u svim porama društva onoga vremena koje se nažalost po mnogim stvarima do danas nije uopće promijenilo. Njegov je glas i onda bio snažan u obrani obitelji i poziva narodu na čistoću duše i morala, protiv abortusa i promiskuiteta, protiv psovke i bogohule, protiv zatiranja slabih, protiv tlačenja naroda i gušenja identiteta nacionalnog bića. Dao je život u obranu života. Molio za one koji ga progone, pozivao da bez obzira na sva zla i laži koje nam se čine nikada ne smijemo početi mrziti, dopustiti da nas zlo preuzme. Kada gledam na mnogim fotografijama njegov lik ranjen mržnjom i torturama do bolesti, vidim ga poput pokaznice iz koje sjaji Gospodin koji mu je iz dana u dan bio sve bliži.

I za kraj, kakvu biste poruku uputili Siščanima i svim vjernicima našega grada i Biskupije?

Tomislav Kršnjavi: Zaželio bih nam svima da nikada u teškoćama ne izgubimo radost i vedrinu naše nade Uskrsnog jutra. Da jedni drugima pomognemo nositi križeve života. Pozvao bih nas sve zajedno na ustrajnu molitvu Gospodaru života, kako je to blaženi Stepinac znao reći, koji znade i može pomoći i onda, kada ljudi ne znaju što dalje. Što više, kaže Alojzije, praksa je Božja – gdje čovjek svršava, Bog počinje ! Njegove riječi koje me uvijek iznova posebno dirnu izrečene su prije toliko godina u vremenu strašnog Drugog svjetskog rata:

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Čini mi se da je ova njegova misao, više nego ikada, potrebna baš danas!

Izvor: narod.hr