Znanstveno o neznanstvenosti rodne ideologije

Hrvatski znanstvenici Goran Dodig, pročelnik katedre psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Splitu i Ivan Poljaković, docent, filolog i viši predavač engleskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zadru u novom radu bave znanstvenom (ne)utemeljenošću tzv. rodne teorije, koja se posljednjih godina pokušava progurati i u Hrvatsku kao besprijekorni, najsuvremeniji i jedini ispravni znanstveni pristup ljudskoj spolnosti.

Analizom temeljnog sadržaja „rodne teorije“ Dodig i Poljaković nedvosmisleno prepoznaju da je zapravo posrijedi jedna ideologija, koja je k tome zasnovana na idejama iz nekolicine neznanstveno, loše provedenih istraživanja. Ta su svojedobno utjecajna istraživanja svojedobno ponudila zaključke čija je točnost potom u znanosti više nego osporena: znanost je dokazala da su temeljne „istine“ na kojima se zasniva rodna ideologija – puke zablude.

Ovdje ćemo prikazati glavni sadržaj tog zanimljivog i potencijalno važnog znanstvenog rada hrvatskih autora.

Kinseyeve i Moneyeve zablude – temelj rodne ideologije

Poljaković i Dodig ukazuju kako su prve od zablude na kojima se temelji tzv. rodna teorija one, koje su proizašle iz istraživanja američkog biologa Alfreda Kinseya iz 1940.- ih i 1950.- ih godina; tj. iz njegovih djela Spolno ponašanje ljudskog mužjaka (1948. god.) i Spolno ponašanje ljudske ženke (1953. god.) – znanstvenih bestsellera koji su predstavljali detonator tzv. seksualne revolucije.

Paralelno s Kinseyevim istraživanjem (ili bolje: „istraživanjem“), psiholog John Money je na uglednoj sveučilišnoj klinici Johns Hopkins  provodio istraživanja na hermafroditima. 1951. godine on objavljuje svoju doktorsku disertaciju o toj temi, u kojoj tvrdi da su osobe koje su rođene s muškim i ženskim značajkama, te im je po rođenju medicinskim (kirurškim) putem „određen rod“ uvijek prihvaćaju onaj rod koji im je tako dodijeljen. Stoga je Money zaključio da je rod (eng. gender) puka psihološka kategorija,  koju pojedinac prihvaća kako bi se prilagodio očekivanjima društvene okoline.

Ključna postavka rodne „teorije“ – (biološki) spol i (društveni) rod nisu međusobno uvjetovani

Za rodne ideologe, biološki spol nema nikakav neposredni utjecaj na rod. Rod je društveni produkt, koji se u patrijarhalnim društvima prisilno vezuje uz spol; za njih razlika između muškaraca i žena nije ništa drugo do jedna “kolektivna i tiranska fikcija“. U slobodnim društvima, prema njima, trebala bi osoba imati slobodu da svjesno za sebe izabere određeni rod ili neograničen broj rodova za neko određeno vrijeme, mijenjajući ih koliko hoće.

Takva sloboda, smatraju rodni ideolozi, usrećila bi čovječanstvo.

Filozofkinja Judith Butler, jedna od najpoznatijih feminističkih teoretičarki, dala je odlučni doprinos rodnoj teoriji/ ideologiji, svojim djelom „Nevolja roda“ (eng. „Gender Trouble“) iz 1990. godine. Ne obazirući se puno na tada već poznate nedostatke u radu Kinseya, Moneya i njihovih sljedbenika, ona tu tvrdi da se dekonstrukcijom binarnoga muškog/ ženskog roda, i razobličavanjem tradicionalnog razmišljanja o rodu, može postići nova jednakost. Naš rod (muški/ ženski) zapravo je postignuće, jedna konstrukcija, a ne biološki čimbenik; stoga bi rod trebao biti fluidan i varijabilan. Prema J. Butler, treba “dekonstruirati“ način na koji društvo gleda na rodne uloge, kako bi došlo do promjene u “političkoj kulturi“ i kako bi se poboljšao položaj žene u društvu. Tako bi se “patrijarhalno društvo koje je još uvijek na snazi promijenilo i postalo istinski ravnopravno”.

Međutim, upozoravaju Dodig i Poljaković, biologija ima itekakve veze s čovjekom: muškarac je, naprosto, muškarac. I žena je – žena. Razlike u spolu ne svode se nipošto na pitanje seksualne orijentacije ili nekih socijalnih uzanci, nego zahvaćaju mnogobrojna druga područja života jednog muškarca ili žene, sam identitet svakog pripadnika ljudskog roda. Brojna istraživanja pokazuju da je teza o socijalizaciji kao razlogu tzv. rodnih razlika posve pogrešna: tako istraživanje Conellan,  Baron – Cohen i dr. iz 2001. i 2002. godine dokazuje da se već dječaci od godinu dana više vole igrati mehaničkim igračkama nego gledati ljudska lica, i da će radije promatrati film s automobilima, nego film u kojem se uglavnom pokazuju lica: kod ženske dojenčadi je obrnuto.

A da je zapravo ideja o ucjepljivanju rodnih razlika odgojem tek fikcija rodnih ideologa, proizlazi iz opsežnog istraživanja H. Litton i D. Romney koji su (još) 1991. godine prikupili podatke o tretmanu djece iz velikog broja kultura širom svijeta: prikupljeni rezultati pokazuju da u svim tim kulturama razlika u odgojnom tretiranju dječaka ili djevojčica doslovce ne postoji (doista, razmislimo da li sami odgajamo žensku djecu primjenom nekih drugačijih metoda, nego što to činimo s muškom), izuzev što roditelji djeci daju spolno prikladne igračke. Kako iz studije Conellan i Baron – Cohen vidimo, zapravo odrasli daju djeci one igračke za koje ona ionako prirodno pokazuju zanimanje.

Ali možda su rodni ideolozi u pravu: zapravo je izvor cjelokupne nesreće čovječanstva što se dečki igraju s vlakićima i konjićima, a djevojčice nekako više češljaju bebe i slažu narukvice: ako zabranimo takve zločinačke prakse…

Zašto interdisciplinarni znanstveni rad – psihijatar i filolog?

Interdisciplinarnost je u znanstvenom radu sve češća praksa, a kod istraživanja rodne ideologije zapravo je i neophodna.

Oslanjajući se na (loša!) istraživanja iz sfere bioloških (Kinsey) i medicinskih (Money) znanosti, naime, glavni sadržaj rodne „teorije“ su stvorili neki filozofi (Simone de Beauvoir, Michael Foucault, Judith Butler) i nadasve filolozi – profesori engleske književnosti (Kate Millet, Gloria Anzaldúa, Lauren Berlant): oni se nisu puno zamarali svojim nedostatkom znanja o biološkim aspektima spolnosti – nego su samouvjereno tvrdili da biološki aspekti ionako nevažni. U traženju svojih odgovora na pitanja koja su otvarana u feminističkim i LGBT krugovima, „rodni teoretičari“ su odabrali neke od popularnih znanstvenih zabluda iz druge polovine XX. stoljeća i na njima gradili jednu ideologiju koja do danas pretendira na naslov i status ozbiljne znanstvene teorije.

Goran Dodig i Ivan Poljaković naprosto prezentiraju ono što je znanost zadnjih desetljeća imala reći o znanstvenim greškama i znanstvenim zabludama na kojima je nastala kuća tzv. rodne teorije: svaki od gradivih elemenata od kojih je ona podignuta dokazano je neispravan.

Cijeli znanstveni rad možete pročitati ovdje.