Umiranje u ime ideje zasigurno nije nadahnuće suvremenog svijeta, ali može biti vrlo nezgodno kad sama ideja i ideal umiru u ime sebičnih interesa, što zapadni mentalitet danas više preferira, gotovo kao jednadžbu življenja.
Ako zastupamo jednu ideju, koja sama po sebi može biti plemenita, onda često nismo svjesni da zagovaramo apstrakciju koja neće zaživjeti bez pojedinačnog konkretnog svjedočenja i življenja. U ime te apstrakcije netko tko prigrabi moć i vlast može odlučivati o sudbinama drugih ljudi. U ime općeg netko može uništiti mnoštvo pojedinačnih sudbina. Ali jednako tako zbog pojedinačnog interesa, može krojiti opće norme.
Opasne manipulacije ljudima uvijek dolaze od manipulacije mišljenjem i idejama koje se pretvaraju u ideologiju onoga časa kad moć uobrazi da je ideja njezino pravo, vlasništvo i sredstvo.
Jednom sam napisao: sve danas može postati ideologija. Od Coca Cole do Crkve. Od ljudskih prava do vjere i duhovnosti. Dva su uvjeta, potpuno oprečna za to dovoljna: prvi je da se ideja banalizira radi pragmatičnih razloga, bilo da se radi o žudnji za vlašću ili profitom; drugi je da se ideja apsolutizira.
U prvom slučaju se podilazi čovjeku, u drugom se podcjenjuje čovjeka. Ako izgubimo iz vida osobnost čovjeka, onoga koji se ne vidi iza zavjesa apstraktnih normi, u opasnosti smo da zastupamo apstrakciju i ustrajemo na njoj boreći se protiv čovjeka kao neprijatelja. A neprijateljstva se vrlo lako zameću.
Cijela povijest čovječanstva je primarno borba oko ideja pa tek onda oko prostora, teritorija i izvora hrane i energije.
Što kršćanstvo može ponuditi suvremenom svijetu? Što može dati zapadnoj civilizaciji u kojoj se vjera ohladila kao lava vulkana koji je davno eruptirao? Može li joj dati ono čega i sama ima u izobilju: kulturu relativizma i prilagodbe materijalnim interesima, dodvoravanje politici, samodostatnost moći, površnu duhovnost, konformizam i vjeru podređenu svjetovnim zadovoljstvima?
Misija kršćanstva je iznutra oplemenjivati kulturu, otkrivati svijetu prostor transcendencije, usred konkretne egzistencije pokazivati na esenciju. Dezideologizirati ideologizirani svijet, unijeti u njega spasenjski duh. Ništa ne postiže time ako na sebe navlači ruho mlakosti i dodvoravanja profanim vrednotama, ako se oblači u pomodne trendova svijeta – postaje tek blijeda kopija vlastita značaja. Kršćanstvo nije foklorna odora u koju bi se povremeno trebao maskirati moderni čovjek bez duhovne svijesti. Nije ni paravan za novu pseudoteističku antropologiju čovjeka.
Kršćanstvo je upravo pozvano na nešto novo, nešto posve drukčije u današnjem svijetu: ne samo ga podsjećati na zaboravljene izvore, na iskon ljudskoga duha, nego mu ponuditi i otkriti posve novu, neviđenu antropologiju: antropologiju produhovljenoga čovjeka!
Novo vrijeme je umorno od starih ponuda. Kršćanstvo mora otkriti svoju mladolikost, svoju duhovnu snagu, nepredvidljivost, prodornost, oslobođenost od svih okova. Umišljamo da smo upoznali pravoga Krista, a zapravo, tek dolazi vrijeme Duha Svetoga u kojemu ćemo euharistijskog Isusa susretati s potresnom svjesnošću, žudnjom i prepoznavanjem, ili ćemo mu okrenuti leđa i prikučiti se šatoru svijeta koji buči i zveči.
Vrijeme u kojemu živimo je vrijeme buke i ekstrovertiranosti, ohole razmetljivosti. Ali je i vrijeme pounutrašnjenja duhovnog iskustva kod onih koji uistinu žude za istinom. Ako srce traži istinu, ona mu neće biti uskraćena. Kršćanstvo bez te duhovne nepokolebljivosti, duhovne svijesti o sebi, nema ništa drugo ponuditi svijetu osim alibi za njegovo ludovanje.
Ali kršćanstvo svjesno svojih izvorišta, svoje duhovne snage i slobode, ono može svijetu pokazati tko je uistinu Put, Istina i Život.
Kršćanstvo nije okamina, ono je duhovna dinamika i avangarda koju su otkrili sveci, ti vjerovjesnici nove kristološke antropologije, ljudi koji su se usudili postajati onakvima kakve ih je Bog zamislio. Oni su preteče novoga čovjeka, nesebičnog, radosnog, velikodušnog, slobodnog, čovjeka transcendencije.
