Australija: Kažnjenička kolonija koja je postala obećana zemlja

Foto: Thinkstock

Ne tako davno mogli ste pročitati reklamni članak o Australiji na jednom hrvatskom portalu: “Ovo je najbogatija uspješna zemlja, a godišnje prima 190.000 imigranata”. Znači, što više imigranata, to uspješnija zemlja, zar ne? Samo što autori članka nisu spomenuli jednu važnu stvar. Istina je da Australija godišnje prima vrlo velik broj imigranata – ali samo onih s vizama, koje u Australiji čeka posao. Ako je vaše zanimanje deficitarno u Australiji – bilo da ste tesar, medicinska sestra, ili električar – možda biste trebali razmisliti o Australiji umjesto Njemačke ili Irske, jer Australija nije samo stvarno bogata već ima i drugih prednosti pred europskim zemljama. Ah, usput, kad smo kod gornjeg spina: Zanimljivo da nitko nije napisao “Ovo je najbogatija uspješna zemlja, a u njoj živi najveća ustaška emigracija”. Jer, naravno, bogatstvo Australije ne ovisi prvenstveno o imigrantima, kao što ne ovisi ni o ustaškoj emigraciji.

No postupak s onim imigrantima na koje se prvo pomisli kad se spomene ta riječ u Australiji nije baš onakav kakav prakticiraju druge bogate i uspješne zemlje. A kako je na izborima prošlog tjedna pobijedila “desnica”, nazovimo je tako – jer, kao i u većini progresivnih i vrlo bogatih država, naročito s protestantskom kulturološkom pozadinom, i u Australiji su pojmovi “desnica” ili “umjereno konzervativno” više nego relativni – neće biti većih promjena u politici imigracije. Bar do idućih izbora.

Imigrantska zemlja koja pazi koje imigrante prima

Tako i pobjeda konzervativne koalicije predvođene Liberalnom strankom premijera Scotta Morrisona na izborima proteklog tjedna, koja im je donijela apsolutnu većinu koja u Australiji iznosi 76 zastupnika, kao i u Hrvatskoj, neće značiti previše u vezi većine stvari – osim možda u pogledu politike prema masovnoj ilegalnoj imigraciji iz Sjeverne Afrike i Azije. I eventualno manjih ekoloških poreza od onih koje bi nabili Laburisti, koji narativ o klimatskim promjenama koriste za brutalno oporezivanje potrošnje energije – koje, naravno, najviše pogađa sirotinju koja dobar dio svojih primanja troši na gorivo, grijanje i slično, dok bogate taj porez niti ne dodiruje. Za sad je Australija donekle izbjegavala pritisku da digne u nebo, a odolijevala je i pritisku za masovni prijem imigranata iz MENA zemalja.

A upravo politika prema tim imigrantima je za sad nailazila uglavnom na osudu Australiji sličnih zemalja – dakle bogatih i razvijenih – te liberala i UN-a. I to je zasluga jednog od Morrisonovih prethodnika, Tonyja Abbotta, u čijem je mandatu bio ministar socijalne službe. Abbott je, suočen s velikom navalom siromašnih imigranata iz islamskih zemalja na obale bogate, ali i uređene Australije, odlučio zaustaviti izbjegličku na vrlo jednostavan način: Kako nema kopnene granice s drugim zemljama, Australija je počela zaustavljati svaki ilegalni brod koji se približavao njenim obalama i poslati ga natrag- ako treba i upotrebom ratne mornarice. Imigrante treba vratiti, rekao je Abbott, “by hook or by crook” – u slobodnom prijevodu, na bilo koji način: U Australiju može svatko, rekao je, ali samo s čistim papirima koje će pokazati na granici.

U ožujku 2014. Abbott je objavio kako je održao predizborno obećanje: “Danas je 100 dana od zadnjeg uspješnog pokušaja šverca ljudi u Australiju”, rekao je. “To je najdulji period otkad je politika jake zaštite granica Howardove vlade odbačena od strane Laburista i Kevina Rudda u 2008. Koalicija je izašla na zadnje izbore s obećanjem da će zaustaviti brodove. Ispunili smo obećanje i zaustavili smo ih”.

Nauru kao sabirni logor za imigrante

Ta se politika više puta našla na udaru UN-a i međunarodne javnosti, ali Abbott je inzistirao: ako se zemlja porijekla migranata nije mogla odrediti, kako bi ih se poslalo ravno kući – a najčešće nije jer migranti na granicama lažu o gubitku dokumenata i zemlji iz koje dolaze upravo zato jer ih je tako nemoguće bilo gdje vratiti čak i ako im je azil odbijen, poslalo bi ih se na neki od pustih otoka u Pacifiku, najčešće Nauru, gdje velik broj ljudi čeka i preko pet godina da im se odobri azil – u ne baš idealnim uvjetima, pa je tako Australija postala puno manje primamljiva trgovcima ljudima. Ako je ikako bilo moguće, cijeli brod bi vratili odakle je krenuo – u Indoneziju, i to pod prijetnjom oružja.

Ni emocionalno ucjenjivanje nije pomoglo: neki su trgovci ljudima potapali brodove i onda pokušavali zvati brodovlje australske mornarice u pomoć. Tad bi, umjesto očekivanog ukrcaja na australski brod, dobili – čamce za spašavanje i pojaseve, besplatno. Potom bi ih, australska mornarica oteglila natrag do granice indonezijskih teritorijalnih voda, i ostavila tamo. Na taj način oni nikad nisu ni došli na australsko tlo niti brod, pa s njima nije bilo potrebno ni postupiti kao s izbjeglicama. One koji bi se odbili ukrcati na čamce za spašavanje bi ukrcali na brodove australske mornarice i odveli izravno u izbjegličke logore izvan australskog matičnog kopna. Tamo bi čekali završetak procesa, odnosno odbijanja statusa imigranta nakon čega bi legalno bili vraćeni natrag odakle su došli. A svi, baš svi, brodovi švercera ljudi su potom, nakon što bi ih ispraznili, bili potopljeni topničkom vatrom s ratnih brodova.

Prije nego što je 2013. Abbott uveo te mjere, tisuće ilegalnih imigranata su svakodnevno pristajale na australske plaže, a brojni su pritom i stradavali. Od onda, već godinama nema smrtnih slučajeva – dokaz da su politike koje se promoviraju kao “humane” često sve prije nego to, i obratno.

Pritisak na promjenu politika

No na Australiju se vrši pritisak da te politike promijeni. Australsko izdanje Guardiana je uspjelo doći na Nauru, i naravno, raspisalo se o groznim uvjetima koji vladaju na otoku: Kažu, cvjeta nasilje i kriminal, silovanja su brojna, mnogo djece je rođeno na samom otoku bez pravnog statusa. Nauru je inače 4.000 kilometara od australskog kopna, na ekvatoru je i užasno vruć, a usto je površine manje od zračne luke Tullamarine u Melbourneu. Ima oko 9.500 stanovnika: manje od većine australskih predgrađa. Koristi se prvenstveno kao mjesto slanja obitelji i žena i djece bez pratnje. Otok Manus koristi se za same muškarce. Australci, za sad, ipak nisu spremni mijenjati politike.

A zašto i bi? Dobro im je i ovako. Jedna je od najmanje naseljenih zemalja svijeta – zahvaljujući tome što najveći dio zauzima pustinja. Ljudi žive samo na jugu, bližem umjerenoj klimi (Australija je na južnoj polutci – što ste južnije, dalje ste od ekvatora). Sjeverni teritorij je uglavnom “Mad Max” scenarij, prepun ničega. Nastala kao kažnjenička kolonija za Engleze kojih se kruna odrekla, na drugom kraju planete, Australija se ne samo razvila nego danas za same Engleze predstavlja svojevrsnu obećanu zemlju – u kojoj su plaće osjetno veće i život osjetno kvalitetniji nego u samoj Engleskoj. Australci su na glasu – oba spola – kao izrazito fizički privlačni, iako je teško reći ima li u tome kakve istine. Ono u čemu ima istine je da je ostala jedna veza s Engleskom – kao i Englezi, Australci su poznati kao narod koji prilično pije. Zato su neki naši iznajmljivači soba već odlučili da ne primaju mlade Engleze i Australce u sobe.

Dobar život “down under”

No ima jako puno razloga zašto otići u Australiju, radije nego negdje drugdje. Imigracija je oduvijek bila kontrolirana, tako da je socijalnih slučajeva i parazitiranja jako malo: Australci su uvijek pazili koga puštaju. Rasnih i etničkih napetosti nema, stanovništvo je najvećim dijelom bijelo, manjim dijelom su Azijati (oko 16 posto), crnih Australaca gotovo i nema – tek oko 1,6%. Australija nikad nije pogođena ratom, ni revolucijom, ni ustankom: Australija je sudjelovala u brojnim ratovima, uključujući Burski rat, oba svjetska rata,  Vijetnamski, Korejski, Afganistan i Irak – ali sama nikad nije bila pogođena ratom ni masovnim nasiljem a to se odrazilo na bogatstvo zemlje. Bila je pošteđena u velikoj mjeri i prirodnih bogatstava koja su češće prokletstvo nego nešto drugo – jer omogućavaju bogaćenje bez škole i rada. Australci se, da bi prosperirali, moraju školovati – i zemlja, zahvaljujući britanskom naslijeđu, ima jedan od najboljih visokoškolskih sustava na svijetu.

Australski gradovi, za razliku od većine onih u razvijenom svijetu, u pravilu nemaju geta i “no go” zone, niti četvrti u koje se nakon mraka ne bi smjelo ulaziti, a Australci žele da to tako i ostane. Kad smo kog toga, to je i jedna od rijetkih prednosti Hrvatske i bilo bi je dobro zadržati.

Tu je i besplatna ili subvencionirana zdravstvena zaštita uz neke od najboljih bolnica na svijetu: Sustav Medicare u Australiji je otvoren za sve australske državljane i pokriva većinu specijalističkih liječenja, osim naravno zubara i sličnog – a ponekad i njih. Sustav participacije,  naravno, postoji no nije onakav kao u SAD.

Spomenuti australski obrazovni sustav ima dobru reputaciju zbog svoje visoke kvalitete i metodologije učenja – mora se napomenuti da akademski rezultati nisu jedini čimbenik. Usto, visoko školstvo je besplatno (što si Australija sa svojim plaćama može priuštiti, jer njima stručnjaci ne bježe u inozemstvo nakon studija).

Vrijeme je ugodno, a australski gradovi se svake godine nalaze na The Economistovom popisu najboljih gradova za život u svijetu. Među njima, Melbourne zauzima vodeću poziciju više godina, uključujući i pobjedu u 2017. godini – to je sedma godina za redom. The Economist svrstava svaki grad u ukupan rezultat od 100 za stabilnost, zdravstvo, kulturu i okoliš, obrazovanje i infrastrukturu. Ukupna ocjena Melbournea bila je 97,5.  Plaće su visoke – a doduše i cijene, ali to ima i svoje prednosti, Australcima je putovati svijetom jeftino.

Usto, život u Australiji je, tvrde oni koji su tamo, manje hektičan i opušteniji nego u većini visokorazvijenih ekonomija svijeta. Opet, nije sve idealno: Rast plaća i velik broj imigranata – legalnih i stručnih, ali svejedno – je strahovito digao cijene kuća u Australiji, pa je njihova cijena rasla zadnjih desetljeća dvostruko brže nego što su rasle plaće.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

I, naravno, Australija je dom i brojne hrvatske zajednice – a upravo su australski Hrvati bili među prvima kad je trebalo i financijski i na druge načine pomoći staroj domovini. Naravno, neki njihovi čekovi su se putem izgubili jer su dani krivim osobama, no to već ne spada u priču o Australiji.

 

Izvor: narod.hr