Bilo joj je samo 16 godina, bila je uplašena i zbunjena, kada joj savjetnik Planned Parenthooda rekao da je trudna 10 tjedana te da njeno dijete nalikuje mrlji ili sitnom tumoru. Savjetnik je rekao Christine Christy Ballor da nikome neće morati reći za pobačaj i da može nastaviti sa svojim životom – bezbrižno, kao da se ništa nije dogodilo. Trebala je brzo donijeti odluku jer bi u 12. tjednu trudnoće zahvat stajao više.
Ballor je rekla za Live Action News: „Biti nevjenčana majka 1972. je bila sramota. Moj najveći strah bio je osramotiti i razočarati moju obitelj koja nije prihvaćala mog starijeg dečka pa je bilo jako privlačno napraviti pobačaj bez da ikada moram reći svojoj obitelji“.
>Ovaj video morate pogledati: Zagovornici pobačaja zapetljali se u vlastite ‘argumente’
Pobačaj se činio kao jedina opcija
Kada je Ballor rekla svom dečku da ju je savjetnik Planned Parenthooda potaknuo da zakaže pobačaj, on je bio neutralan i rekao joj da je to potpuno njena odluka. S tim odgovorom, Ballor je rekla da će napraviti pobačaj, osjećajući da on ne želi nositi teret očinstva. Ponudio je da joj plati put u New York kako bi obavila zahvat.
„Pobačaj je 1972. bio ilegalan u Ohiou te nije bilo ustanova za pobačaj pa je moj dečko platio let za New York i pošao sa mnom“, objasnila je. „Ali, ja sam morala sama platiti pobačaj od svog božićnog i rođendanskog novca. Kako bih izbjegla sumnje, rekla sam mami da idem kod prijateljice za vikend.“
Po dolasku u New York, Planned Parenthood je poslao kombi na aerodrom da preveze djevojke koje su tamo došle na pobačaj. Ballorinom dečku je laknulo kad mu je rečeno da sačeka na aerodromu. Dok je ulazila u vozilo, Ballor je zamišljala svog dečka kako trči prema njoj i moli je da ne čini to. Ali, vozilo se počelo kretati i Ballor je shvatila da nema povratka.
Ballor je rekla: „Odjednom sam osjećala da se krećem na pokretnoj vrpci s drugim tihim, tužnim i očajnim ženama. Od tog trenutka sam se samo kretala poput robota kroz proces, potiskujući bilo kakve misli i osjećaje. Gledajući unatrag, nisam trebala sedativ koji su mi dali; moj um je već bio omamljen beznadnošću“.
Ballor: Bila sam obmanuta da je moje dijete samo nakupina tkiva te sam napravila pobačaj
Kada je ušla u hladnu, sterilnu sobu, Ballor je pokušala isključiti sve zvukove i mirise. Maglovito se sjeća kako joj je izvršitelj pobačaja rekao: „Opusti se, ovo neće trajati dugo“. Nedugo zatim, otišao je tiho i brzo kao što je i ušao. U sobi za oporavak, zvukovi jecanja proželi su Ballorinu svijest te je osjećala vlastite suze kako klize niz njene obraze kada je shvatila da je dijete zauvijek otišlo.
„Nikad nisam osjećala toliku prazninu i očaj u svom životu“, rekla je Ballor. „Bila sam obmanuta da je moje dijete samo nakupina tkiva. Međutim, odmah sam obrisala suze, stisnula zube i rekla sebi da ne plačem jer sam sama ovo odlučila. Ništa nije moglo vratiti moje dijete. Zavjetovala sam se da ću se pretvarati da se ovo nikad nije dogodilo. Izišla sam iz tog mjesta smrti i očaja jednako kako sam i ušla, kao robot koji se kreće onako kako se od njega očekivalo. Dugo sam živjela u zabludi.“
Nedugo nakon pobačaja, Ballorin dečko ju je ostavio zbog druge djevojke.
Teška cijena skrivanje mračne tajne
Dok je pokušavala normalno živjeti skrivajući mračnu tajnu, Ballor je otišla na fakultet i postala učiteljica u osnovnoj školi. Voljela je djecu i uvijek je sanjala da će postati majka u obitelji punoj ljubavi. No, svaki odabir veze koji je Ballor donijela nakon pobačaja, zadržavao ju je od ispunjenja svoga sna. Duboko u sebi, vjerovala je da ne zaslužuje sreću, nesvjesno privlačeći muškarce koji su se bešćutno odnosili prema njoj. Nakon što je prekinula jednu vezu u kojoj je bila fizički zlostavljana, Ballorin bivši partner je provalio u njen stan i silovao je uz prijetnju pištoljem.
Ballor je rekla: „Ma koliko užasno je bilo to iskustvo, puno manje mi je promijenilo život nego pobačaj. Počiniti nasilje je daleko gore za dušu jedne osobe nego biti žrtva nasilja. Zato pobačaj nikad nije rješenje za silovanje, kako ljudi misle“.
Godinama kasnije, Ballor se našla na uništavajućem putu promiskuiteta, pušenja i zlouporabe alkohola i droga, nadajući se da će to držati njene demone podalje. Jedne noći, odlučila je da je vrijeme da prekine poricanje i beznađe s kojima je živjela. S bocom tekile u jednoj ruci i Seconalom u drugoj, pala je na koljena plačući i zazivajući: Bože, ako postojiš i ako misliš da je moj život vrijedan ičega, molim Te, molim Te, pomozi mi!“
Bog me voli i moj život ima smisao
Zatim je rekla: „Odgovor je prostrijelio moju dušu ne u riječima, nego u obliku trenutne spoznaje da sam voljena od strane neopisive, neshvatljive ljubavi koja se činila gotovo nemogućom. Osjećala sam se umotano u toplinu i mir koje ne mogu opisati. Da, Bog me voli i moj život ima smisao. Moji roditelji me nisu odgajali u vjeri pa sam provela tri desetljeća u potrazi da upoznam ovoga Boga koji mi je rekao da me voli“.
Poput mnogih žena koje su počinile pobačaj, Ballor se još uvijek bori s time da si oprosti, ali pronašla je nadu u milostivom Bogu. U dobi od 34 godine, upoznala je brižnog muškarca s kojim je podijelila tajnu koju je čuvala toliko godina. Ballor je rekla: „Samo je omotao svoje ruke oko mene i držao me dok sam plakala. Znala sam da sam konačno našla muškarca kojemu mogu vjerovati do kraja života. Vjenčali smo se nakon 11 godina veze“.
Nažalost, strah od trudnoće dok se upuštala u neobavezni seks naveo ju je na podvezivanje jajovoda. Nikada nije mogla imati obitelj koju je toliko željela.
Pronalazak spokoja i svrhe u vjeri
Tijekom braka, Ballor se nastavila boriti sa svojim osjećajima, iznenađujući svoga supruga i sebe izljevima silne ljutnje zbog malih, svakodnevnih neprilika poput kvara perilice suđa. Kada je shvatila da joj je potrebna pomoć, savjetovala se s prijateljevim katoličkim svećenikom koji je predložio da volontira u lokalnom centru za trudnoću. Ondje je upoznala druge žene koje su pobacile i koje su je pozvale da sudjeluje u programu za iscjeljenje nakon pobačaja, pod nazivom „Srce“.
„Otklanjanje slojeva očaja, krivnje i srama koje sam nosila godinama je bilo teško“, kaže Ballor, „Ali sam konačno pronašla mir i oprost koje mi je Isus namijenio. Bog mi je otkrio da sam nosila sina i zamišljajući ga, nazvala sam ga Tommy, po svom ocu kojeg sam obožavala i izgubila kao mala“.
Bog je imao plan za Ballorin život: pridružila se kampanji Silent No More Awareness u kojemu dijeli svoje svjedočanstvo s drugim ljudima na stubama Vrhovnog suda. Sada volontira kao regionalni koordinator za Ohio. Sukladno tome, pomogla je omogućiti utočište „Rachelin vinograd“ i volontira na telefonskoj liniji. Također, služi u centru za trudnoću u svom rodnom gradu.
Ballor je rekla: „Bog je dao novu svrhu mom životu, način da se izbavim od patnje i da štujem život svoga sina. Trenutno čekam sljedeći Božji poziv kao bi slijedila Njegovu volju da činim Njegov posao iz zahvalnosti što je spasio moj život. Divna je Njegova milost!“
Prevela i uredila: Ornela Findrik
Tekst se nastavlja ispod oglasa
