(VIDEO) Kubanci slave smrt diktatora i masovnog ubojice, ma koliko mediji šutjeli o tome

Za liberale on je romatični heroj otpora Americi, za Kubance, brutalni diktator i masovni ubojica. Castrovu smrt danas slave oni koji su pod njim morali živjeti, a bogate, dekadentne zvijezde slave njegov život. No u cijeloj priči o Castru i revoluciji, stvarno bitno je tek jedno. A to je da je Kuba, prije Castra, bila jedna od najbogatijih država planete. Treća najbogatija zemlja zapadne hemisfere. Imala je veći standard od tadašnje Italije, Španjolske, Portugala, pa čak i nekih država juga SAD.

Danas, Havana je doslovce grad ruševina, a vozni park je gori od onog u romskoj mahali u Moldaviji. A 1959., većina stanovnika Havane je vozila luksuzne američke automobile s moćnim V8 motorima, dok su Europljani uglavnom tek sanjali o kakvom fići ili malenom Renaultu. Dok je u SFRJ 1961. na 1.000 stanovnika dolazilo manje od tri automobila, Kuba je do revolucije bila druga na zapadnoj hemisferi, odmah iza SAD, s gotovo 30 automobila na 1.000 stanovnika! Imala je deset puta više automobila per capita od nas, i neusporedivo boljih. Danas ima deset puta manje, a većina ih je starija od pola stoljeća, iz vremena prije revolucije! Na Kubi, za Kubance, nema ničeg osim parola i revolucije. “Ali standard nije važan, Castro je Kubancima donio ponos, nema tog novca…” Da, ponos. Ponos da su doslovce građani drugog reda u svojoj zemlji! I da su zarobljeni na otoku s kog ne mogu pobjeći!

Da, Kuba ima izvrsne klinike, poput hotela s pet zvijezdica – ali samo za strance, i tamo se plaća samo u gotovini, i to dolarima. U onima za Kubance, koje su besplatne, nema ničeg osim doktora. Nema lijekova, nema uređaja novijih od pola stoljeća. Pogledajte uostalom dokumentarac prošvercan s Kube koji prikazuje stvarno stanje u bolnicama, ne propagandu Michaela Moorea koji je snimao bolnicu za partijsku vrhušku u koju obični Kubanci ne smiju.

Da, Kuba ima divne plaže – ali na njih smiju samo stranci! Kubanci, samo kao posluga. Da, Kuba ima luksuzne hotele, ali pristup u njih je strogo zabranjen za pse i Kubance. Na Kubi turist može kupiti sve – u dućanu samo za strance. Ali u dućanu za Kubance, sve je racionirano i kupuje se na točkice. A i one ostaju neiskorištene, jer se mjesečne plaće kreću od 15 dolara za radnika u tvornici do 30 dolara za doktora, a ionako u dućanima nema ničeg – ako imate dolare, kupujete na crnoj burzi, ako nemate, gladujete. A kilogram mesa, u rijetkim trenucima kad ga ima, košta pet dolara. Kuba danas uvozi oko 80% hrane: prije Castra ju je izvozila. Prije revolucije, izvoz Kube je bio jednak izvozu Meksika: danas, Meksiko izvozi stotinjak puta više! Kuba je po potrošnji mesa, s 35 kilograma po stanovniku godišnje, tada bila u svjetskom vrhu. Danas, malo tko se sjeća kako meso izgleda, a neuhranjenost je glavni uzrok zdravstvenih problema.

Nekoć Las Vegas Kariba, grad turizma, kocke, i poroka, Havana je danas Nairobi Kariba, grad bijede, kriminala, i poroka. Djevojčice se prodaju debelim njemačkim turistima za dvadesetak dolara, što je više od mjesečnih plaća njihovih majki – ako su te sreće da imaju posao i plaću. Grad je doslovce velika ruševina. Tek mali dio Havane je 1982. došao pod zaštitu UNESCA i on se nekako drži novcima UN. Ostalo se jednostavno srušilo od dotrajalosti. Na fotografijama i videima sami pogledajte kubansku stvarnost, izvan Varadera i ograđenih resorta za bogate strance. Ili poslušajte priče onih koji odlaze na Kubu, gdje stanovnici plaćaju što god tko traži za antibiotike, najlonke, i druge stvari kojih tamo nema, a to su manje-više sve. Pred nekoliko godina, na “Copa America”, gotovo kompletna nogometna reprezentacija Kube zatražila azil u SAD kad su došli tamo na gostovanje. Utakmica nije odigrana jer Kuba nije imala dovoljno igrača, a Castro je potom zabranio kubanskim sportašima nastupe u inozemstvu.

Zato vas ne treba čuditi što Kubanci danas bučno slave smrt Castra svugdje u svijetu, osim na Kubi. Gdje moraju tugovati po službenoj dužnosti, kao i mi kad je umro Tito. Ne plešu oni po Castrovom grobu jer su “mrzitelji” i zli ljudi: plešu po grobu čovjeka koji je najbogatiju zemlju Latinske Amerike pretvorio u Somaliju na Karibima. Biti sućutan prema mrtvom diktatoru je isto što i biti bešćutan prema njegovom narodu. Oni slave smrt čovjeka zbog kojeg su morali u izgnanstvo kako bi izbjegli logore, mučenja, tiraniju, ili jednostavno glad i bijedu.

Kubanci danas slave smrt diktatora zbog kojeg desetljećima nisu vidjeli rodbinu koja je ostala na Kubi, zbog kojeg su prešli 150 kilometara preko mora prepunog morskih pasa u sklepanim čamcima i kamionima prerađenim u amfibije, kako bi imali što jesti, kako bi mogli dobiti liječenje bez da daju plavu kovertu doktoru, bez da hranu dobivaju na točkice. 4 milijuna Kubanaca je u sklepanim plovilima pokušalo doći do obala Floride u SAD, a brojni su se utopili ili su ih pojeli morski psi: no, za razliku od Arapa, njih američka obalna straža, ako ih uhvati prije nego se iskrcaju, odmah vraća Castru na Kubu – kao nesretnike koji su preplovili ocean u ovim vozilima (snimke su američke obalne straže):

Istovremeno, ignorantske Hollywoodske zvijezde sole rane žrtvama Fidela Castra, zaboravljajući da se oni osjećaju kao što bi se Židovi osjećali kad bi netko žalio za Hitlerom i zgražao se nad onima kojima je drago da je mrtav. Hollywoodski “liberali” su uvijek bili skloni Castru – bogatu, razmaženu bagru sa zapadne obale koja živi u svom svijetu ionako nije briga ni kako živi prosječan Amerikanac pa se zato se i ne mogu načuditi da je isti glasao za Trumpa, kamoli kako živi Kubanac u Havani. Oni će se boriti za svoj “bolji i socijalno pravedniji” svijet do zadnjeg Kubanca i Venuecuelanca koji preživljava od dvadeset dolara, iz svoje holivudske viletine od dvadeset milijuna dolara.