Kako je moguće da u današnje vrijeme avion nestane bez traga?

U vrijeme kada svatko ima GPS uređaj u džepu i navigacijski sustav u automobilu, a obavještajne službe s lakoćom prate koga god žele, još uvijek je moguće, iako se ne događa često, da putnički avion nestane, piše BBC.

Izgleda da se upravo to dogodilo s letom broj 370 zrakoplovne tvrtke Malaysia Airlines, koji je nestao oko sat vremena nakon što je u petak navečer poletio iz Kuala Lumpura prema Pekingu. Spasilačke ekipe iz devet zemalja, uključujući i SAD, do ponedjeljka nisu pronašle ni traga Boeingu 777-200, kao ni njegovim putnicima, kojih je bilo 239. Unatoč tome što su se pojavile brojne teorije o tome što se dogodilo, zrakoplovna tvrtka, Boeing i malezijski istražitelji ne iznose svoje pretpostavke ni dodatne informacije.

Prema riječima zrakoplovnih stručnjaka, što god da se dogodilo, dogodilo se brzo i s katastrofalnim posljedicama. Budući da se to dogodilo iznad oceana, vjerojatno nad Južnim kineskim morem ili Tajlandskim zaljevom, mogli bi proći mjeseci ili čak godine prije nego što saznamo što je točno pošlo po zlu. Ocean je vrlo velik, pa je za pretpostaviti da će se pronalaženje tragova odvijati sporo. Na primjer, istražiteljima su bile potrebne dvije godine da dođu do podataka iz crne kutije leta 447 kompanije Air France, koji se srušio nad Atlantikom 1. lipnja 2009. godine.

„Jednostavna istina koju je teško prihvatiti je to da je vrlo teško pronaći nešto u vodi“, izjavio je bivši pilot američke ratne mornarice i savjetnik za zrakoplovstvo, umirovljeni pukovnik J. Joseph.

Najviše zastrašuje to što izgleda kao da je avion nestao bez traga. Pilot, koji je imao iza sebe više od 18000 sati iskustva upravljanja zrakoplovom, nije dao nikakvo upozorenje niti pozvao upomoć. Nije bilo naznaka da nešto nije u redu. Međutim, to i nije tako neobično, budući da je glavni prioritet posade u slučaju nužde pronaći izlaz iz situacije u kojoj se nalaze. Glavno pravilo glasi „leti, upravljaj, pa onda komuniciraj“. Pilot i bloger Patrick Smith kaže da ga radio tišina „ne plaši“.

„Zapravo se rijetko događa da se pošalje poziv upomoć“, kaže. „Postoje dva moguća scenarija. U prvom se dogodi nešto tako katastrofalno i tako iznenada da nije bilo vremena za poziv upomoć. U drugom slučaju, stvar je u tome da je posada obučena tako da se prvo nosi sa situacijom u zraku, a tek potom komunicira s bazom.“

Možda iz tog razloga kapetan Zaharie Ahmad Shaw i prvi časnik Fariq Ab.Hamid nisu javili kontroli leta što nije u redu, ili poslali poziv u pomoć. No, kako je moguće da kontrola nije točno znala gdje je let 370 u trenutku pada?

Jer se nalazio iznad oceana.

Iznad oceana nema zrakoplovnih radara

Ako mislite da su piloti u stalnom kontaktu s kontrolorima leta ili da se avioni neprestano prate radarima, u zabludi ste. Kada je avion udaljen od obale više od dvjestotinjak kilometara, radar prestaje funkcionirati (točna udaljenost od obale ovisi o vrsti radara, vremenskim prilikama i ostalim čimbenicima). Jednostavno nema toliki domet. Od tog trenutka civilni zrakoplovi komuniciraju uglavnom putem radija visoke frekvencije. Posada se javlja na dogovorenim točkama i daje informacije o položaju aviona, brzini i visini. Između točaka često vlada radio tišina, budući da se pri letu na visini od 10 kilometara obično ništa ne događa. Kod nekih zrakoplovnih komunikacijskih sustava nije potrebno da se pilot javlja: računalo samo odašilje informacije putem satelitske veze.

Iako moderni upravljački sustavi koriste GPS navigaciju, ona informacije o položaju aviona daje posadi, a ne kontroli leta. To je kao da se nađete sa svojim iPhoneom usred pustinje. GPS će vam reći gdje ste, ali nećete moći koristiti opciju „pronađi moj telefon“, jer ondje nema signala. Smith je izjavio da iako bi protok podataka u stvarnom vremenu bio moguć putem satelita, ugradnja takvog sustava koštala bi milijarde dolara.

Pa ipak, kako Joseph kaže, nije baš vjerojatno da se let 370 srušio u tišini. Mnogi komercijalni letovi imaju odašiljač za lociranje u slučaju nužde, koji posada može aktivirati u sekundi. U određenim se situacijama aktivira sam, na primjer pri kontaktu s vodom, međutim, ne djeluje na većim dubinama. Iako sustavi civilnih zrakoplova nemaju radar ili neku drugu tehnologiju koja omogućuje praćenje aviona na moru, vojne i sigurnosne organizacije uglavnom ih imaju. Moguće je da vladin brod, avion ili satelit zabilježi neke tragove, kao što je to bio slučaj kada je sovjetski borbeni zrakoplov oborio korejski putnički avion 1983. godine.

“Začudilo bi me da ovaj događaj nije zabilježen u podacima s nečijeg radara“, kaže Joseph.

Više informacija mogli bi pružiti i drugi izvori podataka. Reuters izvještava da je let 370 bio opremljen ACARS-om, računalnim sustavom za održavanje koji prenosi podatke mehaničarima o potrebnim popravcima ili prilagodbama. Iako taj sustav obično ne prenosi podatke u stvarnom vremenu, šalje ih povremeno tijekom leta. Dakle, informacije o događaju šalje tek nakon što se nešto dogodilo. Zahvaljujući ACARS-u, istražitelji su ustanovili zašto je pao let 447 tvrtke Air France. Međutim, iako Boeing ima Airplane Health Management, napredniji sustav koji omogućava otkrivanje smetnji u stvarnom vremenu i praćenje letova, let 370 nije ga upotrijebio.

Dijelovi olupine aviona su veliki, ali ocean je još veći

Ako se avion sruši, mora nekamo pasti, što znači da mora biti tragova. Pa ipak, nakon trodnevne potrage istražitelji još uvijek nisu pronašli ni traga avionu. To je neobično, ali ne i bez presedana.

Prema Smithovim riječima, najočitije objašnjenje bilo bi da istražitelji i spasilačke ekipe ne traže na pravome mjestu, jer nisu sigurni gdje se avion srušio. Moguće je, iako ne baš i vjerojatno, da avion nije jako oštećen pri padu u vodu i da je potonuo u jednom komadu.

Mnogo je nagađanja o mogućem scenariju, od požara i namjernog obrušavanja pilota do terorističkog napada. Moglo je doći i do katastrofalnog kvara, gubitka vrlo važne komponente ili eksplozivne dekompresije.

Zrakoplovni stručnjaci kažu da je s ovom količinom informacija još uvijek prerano nagađati što se dogodilo. Međutim, mnogi se slažu da je do katastrofe došlo iznenada i gotovo sigurno na velikoj visini, zbog čega su ostaci aviona raspršeni po širokom području.

„Na toj visini vjetar često puše brzinom većom od 50 m u sekundi, što bi značilo da su komadići zrakoplova raspršeni po različitim mjestima.“

Aerodinamične dijelove, kao što su komadi krila ili repa, vjetar će nositi zrakom poput plastične vrećice. Teži dijelovi poput motora ili opreme za slijetanje past će direktno dolje. Gorivo i ostale tekućine se rasprše, gotovo ne ostavljajući trag. Upravo se to dogodilo kada se svemirska letjelica Columbia raspala pri povratku u Zemljinu atmosferu 1. veljače 2003. godine. Razlika je u tome što se katastrofa dogodila nad tlom a ne nad morem, gdje je uočavanje dijelova olupine aviona puno teže.

„Vrlo, vrlo je teško uočiti stvari u vodi ako se ne nalazite točno iznad njih“, kaže Joseph, prenosi BBC.