M. Ljubić: Hoće li poruke predsjednice Republike i Nikole Štedula doprijeti do uma, a suze Shirley Helen Štedul do srca hrvatskog naroda?

Foto: fah

Ništa goleme probleme u hrvatskom društvu i prilagođeni državni sustav za nerješevanje tih problema i paralizu razvoja hrvatske nacionalne slobode nije razotkrilo kao suđenje, presuda a pogotovo prethodne radnje tadašnje državne vlasti uoči suđenja u Münchenu, te dodjela odlikovanja Nikoli Štedulu od predsjednice Republike.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovdje se namjeravam posvetiti detaljima i vrlo indikativnim a najvažnijim mogućim porukama i značenju, koje gotovo nitko nije javno ni dodirnuo, niti uočio, što namjerno, što neznanjem.

Istodobno, ta dva događaja vrište ispod predizborne kampanje i pozivaju svaki na svoj način hrvatski narod da prestane vjerovati tko vjeruje ili da se ne osvrće na priče o tome koliko će netko smanjiti ili podići poreza, zaposliti ljudi ili povećati mirovine umirovljenicima. To nisu pitanja na kojima valja odlučiti na izborima.

Evo zašto su ta dva događaja životno bitna za hrvatski narod danas.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Hrvatski Križar i hrvatska Predsjednica

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović zorno je pokazala u čemu je razlika između nje i njezinih dvaju prethodnika. Njen čin, odluka o odlikovanju Nikole Štedula, hrvatskoga borca za slobodu, intelektualca i kolokvijalno rečeno emigranta, iako je to sintagma koja nužno vodi u potpuno pogrešnu političku, vrijednosnu i standardnu ocjenu hrvatske prošlosti i još tragičnije, ocjenu sadašnjosti s potpuno pogrešnim pravcem u budućnost, zorno je pokazao svu tu razliku.

Kolinda Grabar-Kitarović tim činom pokazuje, ali i porukama iz svoga sjajnog govora, da razumije da jugoslavenski komunistički režim nije pucao u emigraciju, kako to nevjerojatno neznalački i pogrešno ističe Plenković u komentaru presude u Münchenu, nego u samo srce – hrvatskoga naroda. Prvenstveno naroda u domovini. Jer u političkom, suverenističkom i nacionalnom smislu, emigracije nema.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Predsjednica je u svom govoru jasno naznačila teror, zlo i zločinačke politike koje je režim provodio nad hrvatskim narodom u zemlji i inozemstvu. Pucalo se u Nikolu Štedula i Brunu Bušića jer su bili slobodni ljudi, jer su zbog goleme i zločinačke kontrole i ljudi i duha u zemlji, oni svojim djelovanjem tisućama skrivenih poruka održavali nadu porobljenom narodu u zemlji i zbog toga bili smrtna opasnost jugoslavenskom režimu. I, bez uljepšavanja – velikosrpskim ciljevima jer je taj režim služio prvenstveno njima.

Isticati danas progone emigracije, ili sam pojam emigracije, pa i dijaspore, znači zadržavati se svjesno ili nesvjesno na umjetnoj podjeli i svojevrsnom sotoniziranju nekoliko milijuna Hrvata izvan Hrvatske. A to je bila osnovna unutarnja i međunarodna politika bivšega režima, čije se agitpropovske zastrašujuće posljedice vide i danas u ošamućenome duhu hrvatskoga naroda. Pristajati danas na pojam emigracija ili dijaspora, znači pristajati na nejedinstvo i rascjepkanost hrvatskoga naroda radi lakše kontrole nad njim. Znači i pristajati te potvrđivati bit i rezultate politike jugoslavenskog komunističkog režima, koji je prognao te ljude. A to je ozakonjeno između ostaloga i Izbornim zakonom te čitavim nizom hrvatskih zakona, pa i – Ustavom.

I zbog toga je na Pantovčaku prije Kolinde Grabar-Kitarović petnaest godina vladao duh zle prošlosti i opasne budućnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zašto je zaplakala Shirley Helen Štedul?

Dodjela odlikovanja Nikoli Štedulu potpuno je ogolila nužnim pitanjima pred hrvatskim narodom sav cinizam činjenice da je u dvorani gdje je Nikola primao odlikovanje do jučer doslovno, punih petnaest godina stolovao sustav, personificiran dvojicom legalno i demokratski izabranih predsjednika Republike, Mesića i Josipovića, koji su svu svoju politiku i djelovanje usmjerili u – zaštitu i reafirmaciju zla koje je osuđeno u Münchenu. Što izravno što neizravno.

A protagonist te politike, potpuno iste, Zoran Milanović danas juriša na mjesto predsjednika Vlade i traži suglasje hrvatskoga naroda. Zbog toga je Shirley Helen Štedul plakala dok je govorila Predsjednica i dok je Nikola Štedul govorio o pobjedničkom hrvatskom narodu.

Žena, autentična Škotkinja i još autentičnija Hrvatica, zaplakala je razmišljajući o svom životu i životu svoje obitelji zbog vjere u hrvatsku slobodu, pred činjenicom da hrvatski narod danas dopušta takvu epohalnu prijevaru, zaglupljivanje i što je najstrašnije – ne izlazi na izbore a suočen je s istim zlom. Suočena s usporedbom žrtve zalaganja života za slobodu hrvatskoga naroda i žrtve zdravorazumskog razmišljanja i petominutnog napora izlaska na biralište, žena se slomila.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To ne nagađam, to mi je Shirley rekla.

Jesmo li dakle pobjednici?

Predsjednica je u svome govoru naznačila sve što je trebala kako bi afirmirala ne samo Štedulove zasluge i zasluge njegovih suboraca u dugogodišnjoj vrlo opasnoj i pogibeljnoj borbi za nacionalnu slobodu, nego je i istakla više nego jasno ocjenu aktualnoga stanja u zemlji. Naglasila je i najbitniju stvar, koju su gotovo uredno svi najvažniji mediji „zaboravili“ istaći. A temeljna je.

Nikola Štedul odlikovan je prije svega zbog borbe za Hrvatsku, a ta je borba nužno imala i obilježje borbe protiv totalitarnog, dakle nužno zločinačkog jugoslavenskog režima i protiv velikosrpske politike. Točno je tu sintagmu istakla Predsjednica u svome govoru. Pojam – jugoslavenski komunistički režim.

To je bit stvari.

Sramotni akcenti najvažnijih medija

Međutim, nacionalni mediji, pogotovo televizije koje su prenijele izvještaj s toga događaja, a prije svih već pomalo notorna korporativna Nova TV jednoglasno su isticali da je Nikola Štedul – antikomunist, implicirajući da je dobio priznanje zbog borbe protiv komunizma.

Zašto je to duboko pogrešno?

Nikola Štedul jest antikomunist, ali bit i smisao njegove političke borbe izvan Hrvatske je bio – borba za Hrvatsku. Bilo kakvu Hrvatsku, jer je on kao i stotine tisuća Hrvata u prisilnom egzilu polazio od elementrane činjenice da je Jugoslavija okvir za ropstvo hrvatskoga naroda, a komunizam prolazno epohalno zlo, koje na koncu konca u slobodnoj nacionalnoj državi, mora kad tad biti pitanje demokratskog izbora naroda. Točno po tom obrascu dogodila se tranzicija u Mađarskoj, Poljskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, a iako u specifičnim federalnim uvjetima i u Češkoj i Slovačkoj.

A Hrvatska je morala oslobodilačkim krvavim ratom spasiti svoje pravo na slobodu pred srpskom agresijom.

Slučajno?

Ma dajte molim vas. Upravo zbog pokušaja i nužnosti zamagljivanja zloćudnosti velikosrpske Jugoslavije ili danas neke Regije, svim sredstvima se nastoji relativizirati rat za slobodu Hrvatske i opravdati, te potpuno potisnuti iz sjećanja, javnosti i političkog života velikosrpska agresija. Jer bez zaborava nema nove regioslavije, odnosno – velike Srbije.

To, upravo tu nakanu, u samo srce udarili su Predsjednica i Štedul svojim porukama neki dan.

Agresija Srbije bila je izraz prirode jugoslavenskoga režima a ne komunizma, a pogotovo ne kako se nastoji prikazati zbog toga što se jednoga dana Milošević probudio ljut i zapovjedio juriš na Hrvatsku. Srbiji je komunizam bio instrument i to savršen, a hrvatski komunisti peta kolona u Hrvatskoj.

Zašto se dakle u Jugoslaviji tranzicija iz komunizma nije dogodila po obrascu zemalja koje sam istakao?

Jer je okvir i pojam Jugoslavija bio smrtonosan, velikosrpski i imperijalni okvir, poredak kome je komunizam služio za podčinjavanje hrvatskoga naroda – Srbiji. Ostatci toga režima i danas služe istom cilju. To je bit stvari.

Konačno, da je Štedul bio samo antikomunist, da je tadašnja iseljena Hrvatska bila samo antikomunistička, nitko od njih ne bi bio u opasnosti u okviru poredaka zapadnih demokratskih država. Dapače. Te države bi ih i štitile i podržavale te poticale na borbu protiv komunizma u svojoj domovini. Ali nisu.

Države koje su pomagale zločine nad Hrvatima, danas financiraju antifa udruge u Hrvatskoj

Sve te države i društva bile su izrazito anikomunističke i sve odreda, tiho, otvoreno i vidljivo surađivale s tadašnjim jugoslavenskim zločinačkim režimom. Sve te zemlje štitile su Jugoslaviju a ne komunizam, pa je zbog toga bilo moguće jugoslavenskim službama proglasiti milijune ljudi teroristima, progoniti ih i ubijati izvan granica Jugoslavije.

Jer su znale da Jugoslavija nije moguća bez diktature, bez komunizma ili bez istrebljenja ostalih naroda koje su Srbima odobrili početkom devedesetih godina. Da je to tako najbolje svjedoče godine osamostaljenja Hrvatske kad su doslovno sve te države podržavale godinama srbijansku agresiju a neke kao Britanija – na iznimno prljav, odvratan i okrutan način izvan svih normi međunarodnoga prava, politike i običaja. Tko ne vjeruje sebi, svojim očima, razumu, iskustvima i sjećanjima iz devedesetih godina, kome je antifa agitprop uspio oprati mozak, neka pročita knjigu dr. Carol Hodge „Velika Britanija i Balkan od 1991. godine do danas“, koja je potpuno dokumentirano razgolitila smisao odnosa prema Jugoslaviji i britansku politiku prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Upravo toj politici danas služe sve nevladine udruge koje financiraju inozemna veleposlanstva, Soroš ili razni odjeli britanskih sveučilišta koja ih osposobljavajaju, kao Jokića i Jovića primjerice, za ciljano upravljanje društvenim procesima u Hrvatskoj i privođenju Hrvatske srpskim interesima.

Jučer pucali u Štedula, danas sotoniziraju Hasanbegovića

Jesu li novinari i mediji koji redom ističu Štedulov antikomunizam i zaboravljaju njegovu hrvatsku državotvornost i protujugoslavenstvo po definiciji, neznalice, hohštapleri, nezainteresirani i površini ili se tu krije nešto puno opasnije?

Niti su neznalice, niti su hohštapleri, niti su površini, iako ima i jednih i drugih i trećih više nego je podnošljivo, nego su izrazito u službi projugoslavenske, regionalne i u konačnici antihrvatske i prosrpske politike i njenih ubilačkih ciljeva. Što svjesno, što nesvjesno, što voljom svojih vlasnika, neformalnih skupina i u konačnici snagom zastrašujuće moći velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj.

Ta politika ima svoje uporište u relevantnoj navodnoj ljevičarskoj strukturi, ima snažno uporište u konstantnom biračkom tijelu, koje nije veliko, nije ni pretežito, ne bi u normalnim okolnostima smjelo biti ni bitno. Ali bitno je iz dva ralzoga. Prvi je jer hrvatski narod ne izlazi na izbore i ne razumije što se događa. Drugi je što lidere, skupine i establišment koji stoji iza te politike u medijima, u društvenim institucijama, u civilnom sektoru, u državnim institucijama i u konačnici u akademskoj zajednici, kulturi, sportu i u svim najsitnijim česticama hrvatskoga društva danas nadzire preko potpune kontrole nad informacijama iz vremena bivše Jugoslavije – Srbija. A informacije iz vremena Jugoslavije su – prljava prošlost i moćno obavještajno oružje protiv Hrvatske.

Zbog toga je lustracija ne samo pitanje suočavanja s prošlošću i stvar higijene društva, nego i prvorazredni nacionalno-sigurnosni prioritet.

Zbog toga je čin predsjednice Republike duboko hrabar, snažan i odlučan. I zbog toga je Nikola Štedul pristao primiti to odlikovanje, usprkos tome što isto odlikovanje nose stotine eksponenata toga zastrašujućega režima i zla. Počevši od gomile odlikovanih tipova koje je odlikovao Josipović: Drage Hedla, Vesne Teršelič do rigidnih antikatoličkih udruga i organizacija.

Kome je namjenjena Štedulova i Predsjedničina poruka?

Tisuće je razloga da hrvatski narod ili stotine tisuća pojedinaca ne budu zadovoljni porukama i dvojbama koje ostavlja Plenković, još je više razloga u kratkoj povijesti HDZ-a koji ukazuju na sumnju i na duboku infiltraciju zla jugoslavenskoga režima u toj stranci. Međutim s druge strane u onoj drugoj opciji, koja je petnaest godina stolovala na Pantovčaku i sprema se preuzeti vlast u zemlji pod imenom Narodna koalicija, nema ni jedne jedine klice koju valja zalijevati državotvornim nadama. Ni Heleninim suzama. Ni jedne jedine.

Ne govorim tu o ljudima osobno jer i u SDP-u, pa čak i u HNS-u ima dobrih ljudi, poštenih ljudi i Hrvata ali njihova politička paradigma, njihovo izvorište, njihov antifašizam drži sve te ljude okovanima i ne dopušta im – iskorak. To nije ni blizu isti antifašizam zbog kojega je Predsjednica odlikovala Ljubomira Drndića, iako upravo oni danas pokušavaju osporiti stvarni značaj Štedulovoga odlikovanja suprotstavljajući mu Drndićevo. Antifa je radikalna negacija Drndićevoga hrvatskog antifašizma, jednako kao i Štedulovog državotvornog suverenizma.

Kakav god bio Plenković isplati se uložiti u vjeru što ju simbolizira Hasanbegović, koji je osobno, svojom političkom pozicijom dakle, nazočio tome događaju na Pantovčaku, bio desna ruka Štedulu kao njegov neformalni politički nasljednik, moderan i autentični hrvatski nacionalist, sjajnoga obrazovanja, vrhunskih demokratskih i suverenističkih referencija i akademskoga potencijala. A bez toga svega nema europske paradigme u Hrvatskoj.
Hasanbegovića politički kao i stotine tisuća, milijune Hrvata valja ohrabriti i reći im da je put kojim su krenuli – jedini ispravan. A upravo tim ohrabrenjem i glasovima na izborima, čak i onim glasovima za kandidate HDZ-a s kojima ne bi nikada popili kavu, vežu se ruke i izbija alibi skrivenim i ružnim namjerama u HDZ-u, za podmuklo usmjeravanje Hrvatske u – nehrvatske bespuća.

Zbog toga je Nikola Štedul rekao Predsjednici da je svojim činom – ohrabrila Hrvatsku. Jer je iznad Hrvatske zapalila svijetlo u liku i djelu Nikole Štedula. Dakle, ključno je pitanje je li do hrvatskog čovjeka i njegova uma doprla poruka predsjednice Republike i Nikole Štedula i, ne manje bitno, je li tu poruku i klicu nade zalila suza Shirley Helen Štedul.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.