U bilo kojoj ozbiljnoj državi, osim Hrvatskoj, razotkrivanje osoba koje su radile za obavještajni sustav, osobito u ratnim okolnostima, doveo bi do trenutne i sveobuhvatne istrage.
Nakon što je Telegram objavio kako je Mirko Rašković u Domovinskom ratu radio za hrvatske tajne službe i dojavljivao informacije s okupiranog kninskog područja, u ostatku navijačkog hrvatskog novinarstva gotovo se naslađuju:
„Kada je odlučio ne poduprijeti Hrvatsku raste zajedno s preostalih šest manjinaca Mirko Rašković izložio se medijskom pritisku i trančiranju svoje prošlosti.“
Kakva bezočna potpora ugrožavanju Raškovića, i nacionalne sigurnosti.
Bi li ti isti novinari pisali na sličan način da je razotkriven identitet nekog Srbina koji je primjerice radio za BIA (srpsku obavještajnu službu) za vrijeme Domovinskog rata, recimo iz Zagreba?
Siguran sam da ne bi. Tada bi se pozivali na aboliciju, stvaranje atmosfere linča i proganjanje ljudi na nacionalnoj osnovi. Nevladine udruge i Milorad Pupovac vapili bi do neba, a USKOK bi provodio istražne radnje na osnovu „saznanja iz medija“, tražeći tko je izvor informacije.
Ovako, pomažući obrani Hrvatske umjesto da bude istaknut kao častan primjer čovjeka koji je zadužio domovinu, kada za to dođe vrijeme, a to je u normalnim državama nikada ili nakon 50 godina od smrti, Raškovića su optužili kako se „sam izložio medijskom pritisku!
S obzirom da se u Hrvatskoj već petnaest godina povjerljiva dokumentacija tretira kao otpad pa se kamionima odvozila u Haag bez ikakvog nadzora. Novinarima britanske TV postaje bivši predsjednik Mesić omogućio je uvid u arhiv predsjednika Tuđmana, postalo je uobičajeno objavljivanje povjerljivih dokumenta svih razina uključujući i povjerljive istrage u pomno odabranim tiskanim medijima, ako je to odgovaralo raznim političkim nomenklaturama i centrima moći iz sjene.
Treba li se čuditi slučaju Rašković kada su bili spremni lažno optužiti Antu Gotovinu?
Vrhunac bijede ovdašnjih političara koje nikada istinski nije bilo briga za nacionalne interese dogodio se za vrijeme Vlade Jadranke Kosor. U bilješci o susretu američkog veleposlanika Foleyja s ministrom pravosuđa Šimonovićem 10. prosinca 2009. koju je 2011. objavio WikiLeaks, stoji Usred agresivne potrage za topničkim dnevnicima, za koje su znali kako uopće ne postoje, dužnosnici hrvatske Vlade bili su spremni otići u Haag i u sudnici optužiti Gotovinu za krađu i skrivanje tih dokumenata, ali Amerikancima je Ivan Šimonović priznao da se boji pogledati Gotovini u oči.
Šimonović je 2010. izabran za pomoćnika Glavnog tajnika UN-a Ban Ki-Moona zaduženog za područje ljudskih prava. Kao što možemo vidjeti izdaja se oduvijek odlično plaćala.
Poučak Washington Posta agentice CIA Valerie Plame i američkog pravosuđa
Kada je je u srpnju 2003. godine kolumnist Washington Posta Robert Novak u svojoj kolumni, Valerie Plame, razotkrio kao agenticu CIA-e, to je postalo poznato kao afera Plamegate.
S obzirom da je status agenta Valerie Plame bio službena tajna, njeno razotkrivanje je značilo kršenje američkih zakona te je pokrenuta istraga koju je vodio specijalni tužitelj Patrick Fitzgerald. On je pred Veliku porotu počeo pozivati razne sudionike afere da otkrije tko je iz Bijele kuće novinarima otkrio identitet Valerie Plame. Novinari su se našli u vrlo neugodnoj situaciji zbog profesionalne obaveze da ne otkriju svoje anonimne izvore. Neki od njih dobili su dopuštenje od svojih izvora da otkriju njihove kontakte, te sadržaj njihovih razgovora, ali neki nisu.
Neki od novinara nagodili su se sa specijalnim tužiteljem i sve otkrili. Njegov je zadatak bio utvrditi tko je Novaku od službenih osoba odao Plamein status. Kao osoba koja je Novaku odala identitet Valerie Plame identificiran je Richard Armitage, visoki dužnosnik State Departmenta.
Pomoćnik potpredsjednika Dick Cheneya Lewis “Scooter” Libby, koji je 28. listopada 2005. optužen za krivokletstvo i ometanje pravde, u spomenutom slučaju, odmah je podnio ostavku.
Libby je 2007. proglašen krivim i osuđen pred saveznim sudom u Washingtonu na dvije i pol godine zatvora, na plaćanje novčane kazne od 250.000 dolara, te na dvije godine uvjetne kazne nakon izlaska iz zatvora.
Bush je bio pod žestokim pritiskom konzervativnih krugova da Libbyja, temeljem ustavnih ovlasti, pomiluje.
Kada je federalni žalbeni sud odlučio da Libby za vrijeme žalbenog postupka ne smije ostati na slobodi, odnosno da mora otići na izdržavanje kazne, Bush je donio ukaz koji se odnosi isključivo na bezuvjetnu zatvorsku kaznu od dvije i pol godine. Sve ostale odredbe presude – uvjetna zatvorska kazna, 250.000 dolara globe, kao i pravne posljedice presude poput zabrane obavljanja odvjetničke prakse – ostale su kako je presuđeno.
Kada će se u Hrvatskoj voditi računa o nacionalnoj sigurnosti i zakonu?
“Ljudi koji obnašaju tu vrstu dužnosti, gdje imaju dobrobit i sigurnost zemlje u svojim rukama, imaju posebno obvezu ne činiti ništa što bi moglo stvoriti problem”, kazao je federalni sudac Walton u obrazloženju presude, Lewisu “Scooteru” Libbyu.
Ministar obrane Ante Kotromanović odbio je javno dati bilo kakvo objašnjenje za privatni put avionom na relaciji Zagreb – Lošinj, za koji nije platio kartu koja stoji 28.500 kuna. Očito kako Kotromanović i sudac Walton različito shvaćaju ispravno obnašanje dužnosti visokih državnih dužnosnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
