Vezano za aktualne rasprave u našem društvu o odgoju djece i modelima tog odgoja (odnosno usvajanja djece) može se smatrati korisnim podsjetiti se na stavove svjetski poznatog Ericha Fromma (1900.- 1980.g.), istraživača i profesora na nizu najpoznatijih svjetskih učilišta, židova po podrijetlu, koji se kompetentno zalagao za ljudsku emancipaciju i uspostavljanje „zdravog“ i humanog društva te izgradnju cjelovitog i u sebi slobodnog čovjeka, autora niza svjetski poznatih i prevođenih knjiga („Zdravo društvo“, „Imati ili biti“, „Čovjek za sebe“, „Bjegstvo od slobode“, “Anatomija ljudske destruktivnosti” i dr.), objavljenih u velikom broju zemalja svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, s time da je niz njegovih djela u Hrvatskoj (i ondašnjoj Jugoslaviji) objavljen u više ponovljenih izdanja.
Osobno svjedočim da je nekoliko njegovih knjiga bilo obveznom ispitnom literaturom na našim društvenim fakultetima. Usputno spominjem da ga njegovi biografi posvuda svrstavaju u lijevo orijentirane autore.
U svojoj knjizi “Umijeće ljubavi”, objavljenoj u SAD-u 1956.g., a potom u Hrvatskoj u dva različita prijevoda te u više izdanja, rašlanjuje različite oblike ljubavi te također ljubav roditelja prema djeci. Njegov je neupitan stav da je za odgoj cjelovite i zdrave osobnosti djeteta, dakle buduće osobe, potrebna i majka i otac, svaki sa svojom značajno različitom ulogom u odgojnom procesu.
Fromm majčinu ljubav opisuje kao bezuvjetnu, jer dijete ne treba ništa činiti da bi je posjedovalo, voljeno je jer postoji. Očeva važnost za dijete u ranom razdoblju ne može se usporediti s važnošću majke. Ta ljubav majke nikada ne prestaje, ali rastom i odrastanjem djeteta ona postaje manje važnom, a očeva ljubav, koja je drugačija i uvjetovana je, postaje sve važnijom. Načelo očeve ljubavi je, kako navodi Fromm: “Volim te zato što ispunjavaš moja očekivanja, što vršiš svoju dužnost, što si sličan meni. U neuvjetovanoj majčinoj i uvjetovanoj očevoj ljubavi nalazi se pozitivan i negativan aspekt. Negativan aspekt je sama činjenica da se očeva ljubav mora zaslužiti, da nju dijete može i izgubiti ako ne čini što se od njega očekuje.
To znači da se očinska ljubav može izboriti vlastiti ponašanjem. Ta ljubav nije izvan djetetove kontrole, kao što je to majčinska ljubav. Djetetu je potrebna majčinska bezuvjetna ljubav i briga i fiziološki i psihički. Majčina je uloga da usadi u dijete osjećaj sigurnosti, dok ga otac podučava i vodi kako bi se mogao suočiti s problemima koje mu zadaje društvo u kojem se rodio”. “Na kraju zrela osoba doseže točku razvoja na kojoj predstavlja vlastitu majku i vlastitog oca. Zrela osoba se oslobodila vanjske majke i oca, ali ih je izgradila iznutra“. (izdanje iz 1968.g., str. 43. i 44.).
Fromm u citiranoj knjizi značajno opširnije piše o ljubavi roditelja prema djeci, nego li je ovdje navedeno. Također objašnjava da se radi o idealnom modelu odgoja, uvažavajući slučajeve kada majka preuzima očevu ulogu ili otac majčinu, odnosno da je moguće da jedna od tih uloga izostane.
Po njemu se izostanak jedne od navedenih ljubavi tijekom odgoja i odrastanja djeteta može stručnim promatranjem prepoznati u odraslih i zrelih osoba. Česta posljedica, prema Frommu i njegovim istraživanjima, izostajanje jednog od oblika ljubavi, ima za posljedicu neuroze koje s pojavljuju i očima stručnjaka uočavaju kad dijete postane odrasla osoba.
Stoga, svima onima koji odgajaju ili se bave pitanjima koja su s njime povezana, čitanje Ericha Fromma može se preporučiti. Njegova djela su još uvijek dostupna u našim bibliotekama.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
