Meni je nevjerojatno da se netko usudi spominjati da bi se nekoga trebalo prisiliti da izvršava pobačaj protivno svojoj savjesti pod prijetnjom otkazom. Kao da se radi o zubaru koji ne želi vaditi zube. Ili sestri koja ne želi mjeriti temperaturu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Prema tome, onaj tko traži da se poštuje sloboda savjesti ili “pravo na izbor” žene kad želi okončati život djetetu u svojoj utrobi, tada mora poštivati pravo na izbor liječnika koji taj pobačaj ne želi izvršiti. Nezapošljavanje ginekologa s prizivom savjeti, otkazi i slične diskriminacije samo zbog drugačije savjesti su nedopustive. Zamislite da se zapošljavanje u nekoj državnoj instituciji uvjetuje negativnim stavom o abortusu.
To što netko nema gdje izvršiti abortus jer nema liječnika koji bi to radio, a ima pravo na zdravstvenu zaštitu (iako kakva je to zdravstvena zaštita i koga se tu liječi?!) – država je jednako kriva kao što svatko ima pravo na rad pa se neki nemaju gdje zaposliti. Što bi onda trebalo, izmisliti radna mjesta da bi svi ostvarili svoje pravo na rad? Dakle, država niti smije niti može uvjetovati zapošljavanje/specijalizaciju liječnicima i ostalom medicinskom osoblju njihovim vjerskim uvjerenjima.
Neka gospođe novinarke završavaju medicinu i specijaliziraju ginekologiju pa neka rade abortuse ako hoće. Problem je ipak što je medicina poziv pun odricanja i teškoća koji u velikoj mjeri privlači ljude koje motivira pomoć drugima – pa tako i djeci u majčinoj utrobi. Primarni motiv liječnika u ovom slučaju je ostvarivanje majčinog, ali i djetetovog prava na zdravstvenu zaštitu. Majčino zdravlje nije ugroženo i nema indikacija za prekid trudnoće. Da imamo dijete od dvije godine koje ima 1% šanse bismo ga liječili i to je bila poanta priče ovog liječnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Meni je prestrašan medijski linč protiv života ovog jednog djeteta… a potaknut ni od koga nego od njegove majke. 🙁
