Ta nova revolucionarna ideologija zove se multikulturalizam, a nova revolucionarna snaga su migranti iz Afrike i Azije. Živimo u vremenu kada se uobičajeno povezivanje revolucije s nekom velikom krvavijom i bučnim događajem pokazuje pogrešnim i naivnim poimanjem. Najveći događaji, kako je govorio Nietzsche, dolaze na golubljim nogama.
Borislav Ristić: “Pas se veže lancem, političar izbornim zakonom…”
Današnji zagovornici revolucija ne odlaze u šumu. To nije samo prenaporan, prljav i nezahvalan posao, već se pokazao i izlišnim. Za revolucije se danas najbolje bori iz fotelje u ugodnoj sobi.
Revolucionari u papučama
Revolucionar više nije idealist i čovjek od posebnog materijala, koji ide protiv ustaljenog poretka stvari i riskira svoj život kako bi ostvario svoje ideale. Njegova uniforma su kućni ogrtač i papuče, a oružje smartphone i gadgeti. On je konformist i hedonist, koji se za svoj bolji svijet bori savijanjem kičme i prilagođavanjem postojećim odnosima moći.
Borislav Ristić: Dan kada je Velika Britanija postala mala
Ali, zbog toga ga ne treba podcjenjivati. Jedan od najčešćih argumenata naših revolucionara u raspravi “za” i “protiv” masovne migracije jest kako nitko neće imati raditi za naše mirovine ako ne dopustimo masovnu migraciju u Europu. Revolucija je, dakle, potrebna kako bismo sačuvali život u komforu socijalne države.
Radna snaga koja jedva čeka da nađe posao i uplaćuje u naš mirovinski sustav trenutno logoruje u Velikoj Kladuši i vreba priliku kako bi noću prešla granicu prema Europskoj uniji. Stoga, iskoristimo priliku!
Broj migranata se utrostručio, radnika ostao isti
“Agrokomerc” je, nekadašnji simbol uspjeha socijalističkog samoupravljanja, slavno i tragično propao, ali za novi proletarijat svjetske revolucije tu su sada džamije i džemati. O nadi kako će taj novi proletarijat pridonijeti punjenju proračuna za održavanje našeg propalog mirovinskog sustava i ostalih blagodati socijalne države, možda najbolje govori primjer Njemačke, koja je u zadnjih trideset godina utrostručila broj migranata, dok je broj stranih radnika ostao na istoj razini. Ako se, dakle, ne radi samo o pukoj naivnosti ili o lošoj ekonomskoj računici, čini se da je ovdje po srijedi nešto drugo.
Revolucija uvijek za cilj ima rušenje postojećeg poretka. Revolucije na Zapadu su bile pokušaji da su uništi naslijeđe zapadne civilizacije i uspostavi trajni novi poredak stvari, po mogućnosti dijametralno suprotan u odnosu na onaj stari. Marx i komunisti su vjerovali kako je radnička klasa taj agens revolucije, koji će iznutra srušiti stari poredak. Međutim, kako se pokazalo, radnici nisu bili previše zainteresirani za stvaranje nove civilizacije – oni su “izdali revoluciju”.
No, revolucionarni sljedbenici boljševika se, u svom nihilističkom preziru prema zapadnoj civilizaciji, nisu odrekli svojih ciljeva. Samo su zamijenili sredstva. Odsada to više nisu proleteri sa Zapada, već sada “materijalna snaga revolucije” dolazi iz zemalja Trećega svijeta.
Što veće civilizacijske razlike, to bolje za revoluciju
Masovna imigracija je glavno oruđe te revolucije. Ona mijenja ljude i njihovu svijest izvana – zamjenom stanovništva. I što su njihove vrijednosti manje uklopive u postave zapadne kulture, tim bolje za revoluciju – tim su veće garancije da neće skrenuti s revolucionarne staze. Ekonomski razlozi i analiza vrlo lako ustupaju mjesto kulturnim nesumjerljivostima i civilizacijskim rovovima. Jedini način da se dođe kraju Zapadu jest da se njegovo kulturno nasljeđe iz korijena promijeni.
Jedini način da se razori zapadna civilizacija jest da se zapadni svijet naseli ljudima koji ne dijele iste civilizacijske vrijednosti. Tada će revolucija sama pasti u krilo, kao kakav zreo plod.
Nihilistička mudrost naše liberalne civilizacije zna da generacijama koje dolaze nećemo ostaviti bolji svijet. Zbog toga je ona za svoju ideologiju usvojila imperativ trenutka, a za svoje moralno načelo konformizam i hedonizam. U izvedbi tog revolucionarnog prevrata nema velikih misli i herojskih pothvata.
Stihija i evolucija ka nemoći i raspadanju njezino su najubojitije oružje. Ubijanje nade njen najveći blagoslov. Civilizacije ne nestaju u žaru borbe i tragičnim junačkim djelima.
Revolucije nisu plod nade. Uništenje jedne civilizacije dolazi kada njezin duh više ne nalazi uporište u samome sebi. Možda je vrijeme da konačno probudimo nadu i otrgnemo se revolucionarnoj stihiji konformizma koja nas nezaustavljivo melje?,
Kolumnu u cijelosti možete pročitati u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
