Potpredsjednik Plenkovićeve Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava, SDSS-ov Boris Milošević, u intervjuu za Večernji list komentirao je svoje viđenje Domovinskog rata, odnosa Srbije i Hrvatske te se osvrnuo na svoj dolazak u Knin na obilježavanje Oluje.
O odnosu Srbije i Hrvatske
“To je još dugotrajniji proces i odnos Beograda i Zagreba je ključan. Legitimno je i da vlada u Zagrebu i u ona u Beogradu štite interese svoje države, ali jasno je da moraju pronaći i zajedničke točke, a njih je mnogo: položaj manjina, ekonomija, zajednička europska budućnost… Iako se čini kao da nema nikakve komunikacije, ja je vidim. U Srbiji je sad bilo dosta dobrih poteza prema hrvatskoj manjini, u Beogradu su Hrvati dobili odličan prostor za kulturne djelatnosti. Srbijanska vlada je na prvoj sjednici nakon potresa objavila da je uplatila milijun eura na račun za pomoć Baniji, na prijedlog predsjednika Vučića, a potom je i Gospodarska komora Beograda uplatila određen iznos. To su dobre i pozitivne geste i simboli koji samo mogu pojačati dobrosusjedsku politiku. Neće se preko noći sve promijeniti jer ostaje dosta otvorenih i važnih pitanja, poput nestalih, gdje bi doista trebalo pokazati dobru volju i napredak. To opterećuje obje zemlje jer su na popisima nestalih i Srbi i Hrvati. No ne bih ih tako gledao jer to su prije svega nestali ljudi i njihove obitelji zaslužuju da ih pronađemo, odnosno da damo sve od sebe da ih nađemo.”
> Dr. Markić: ‘Zašto 2021. moramo opet slušati Miloševićeve laži o HOS-u i HV-u?’
> Plenković: ‘Milošević ide u Vukovar, to je na tragu naše politike pomirbe’
> (VIDEO) SDSS-ov Milošević u Varivodama ponovno iznosio tvrdnje o navodnom zataškavanju zločina
O Kninu
“Ima jedna gospođa iz udruženja “Protiv zaborava” koja traži svog supruga koji je nestao u proljeće ‘91. I ona njega uporno traži kroz institucije, poštujući pravni sustav, zakone, nema u njoj nikakve gorčine i mržnje. Ona je meni zvijezda vodilja. Takvi ljudi kao ona.”, kazao je Milošević te se osvrnuo na svoj odlazak u Knin.
“Nije mi bilo lako, teško je to objasniti, znao sam da sam u fokusu javnosti… Ali bio sam čvrsto donio tu odluku i nije bilo povratka. Odluku nisam donio sam, ali sam u sebi prelomio i to je bilo to. Nisam se predomišljao jer sam smatrao da činim dobru stvar, da činim nešto što je zalog za budućnost. Puno bi mi lakše bilo da nisam išao i da sam prepustio štafetu nekom drugom. No računao sam: sad sam na toj poziciji i ja moram, ne gledajući što je meni ugodno ili svoj kratkoročni politički interes, napraviti najbolje i za Srbe u Hrvatskoj i za hrvatsko društvo u cjelini. A je li bilo nagovaranja? Pa bilo je puno razgovora. Ali ja sam imao stav: ako odlučim da neću ići, nitko me neće nagovoriti na to, bez obzira na posljedice. Koji su benefiti, koje su posljedice toga? Znao sam da, što god napravio, jedan dio ljudi će biti protiv toga, računao sam i da Srbi, pogotovo oni koji se nisu vratili, većinom neće to razumjeti, ali mi je bilo važno da objasnim javnosti zbog čega Srbi u Hrvatskoj ne mogu promatrati Oluju istim očima kao Hrvati i da se shvati i prizna i srpska žrtva. Jer činjenica je da smo mi ostali na jednoj trećini od broja prije rata. I da bi bilo dobro u cijelom tom procesu obilježavanja Oluje čuti i glas Srba u Hrvatskoj, kako mi Oluju doživljavamo i što smo mi proživjeli. Neka se ispoštuju i srpske žrtve koje su se dogodile u Oluji, jer dogodile su se.”
O nacionalnim manjinama
Govorio je i o ocu u Hrvatskoj vojsci:
“Sjećam se dobro tog razdoblja. Ocu je bilo teško, zato ja i nisam o tome nikome govorio. Ali nismo nikada ni ja i on to raspravili na pravi način. I uza sve što je doživio tijekom rata, na kraju ga je dočekalo ubojstvo majke. Na sve nas je to jako utjecalo. To je bilo devastirajuće. Ali nije moja priča ništa posebna, njih je na tisuće. Povijest ne može biti crno-bijela, tu je mnogo nijansi, meni se javilo mnoštvo ljudi sa svojim pričama, svatko od nas nosi neku traumu iz rata, netko je nekoga izgubio ili ima neku tešku priču koju čuva duboko u sebi. Nisam nikada mislio da ću doći u situaciju da moram to javno ispričati, ali kad sam odlučio ići do kraja, morao sam objasniti svojim riječima zašto idem u Knin, što želim postići, pa tko shvati, shvati. Sad kad je umrla Mira Furlan, čitam njezino pismo iz 1991., to pismo bilo je izgubljeno u prostoru i vremenu, nije dospjelo do nikoga. Zapravo više je imalo odjeka sada i ljudi su konačno čuli što je ona htjela reći i bilo im je žao što je onda nisu slušali.”
“Kad pogledamo nacionalne manjine u Hrvatskoj, mi imamo zavidan normativni okvir što domaćih, što međunarodnih konvencija. Ali za provedbu toga treba politička volja, a ključna je atmosfera koju diktira politika. Stav vladajućih stvara taj ambijent i daje političku volju koja se prelijeva na ostatak društva. Nakon ulaska u EU dogodio se taj desni populizam koji je u biti sve to urušio i koji je u jednom trenutku prijetio da postane dominantan, ali na sreću nije. Sad radimo bez pritisaka izvana, no to nije politika od jednog mandata. Zato je važno da sad damo zamah toj politici koja treba postati standard. U Stožeru za potres ja nemam ništa manje respekta zato što sam Srbin i nitko me ne gleda na takav način. Zbog rada u Stožeru, gdje vlada uzajamni respekt, osjećam da ova politika ima budućnost.”
Na komentar novinara Večernjeg kako je “šteta što je političku karijeru gradio kroz nacionalnu stranku koja nema veliki domet, već ju je trebao graditi kroz neku jaku mainstream stranku”, Milošević odgovara:
“Rojilo se i meni to u glavi, imao sam i nekih ponuda. No životne okolnosti su me vodile u tu manjinsku politiku i ušao sam preduboko u nju. Dakle, i prije nego što sam se počeo baviti politikom, bavio sam se problemima Srba povratnika i jednostavno ušao u šprancu u kojoj želim napraviti pomak. Vjerujem u to što radim. Mislim da bi mi bilo lakše u mainstream stranci nego u manjinskoj jer se stalno moram boriti protiv predrasuda. Ali cijeli se život borim protiv njih. S jedne strane, što god napravio, za desnicu sam četnik, ili bar ekstremni Srbin, pogotovo kad se još prezivaš Milošević. S druge strane, umjereni te ljudi gledaju kao profesionalnog Srbina. Brojne mainstream stranke zalažu se za nacionalnu ravnopravnost, ali mi nismo dosegli tu razinu da te probleme možemo prepustiti samo njima. Kod Srba postoje specifični problemi – od jezika i pisma, pa do stambenog zbrinjavanja, elektrifikacije sela koje mainstream stranke percipiraju kao periferne probleme. I onda kad se dogodi situacija da to iskoči u mainstream, kao recimo sad situacija s Banijom, svi se čude kako su to sela bez struje ili kako žive u strašnim uvjetima. Fascinira me to jer koliko sam puta kao zastupnik ukazivao na takve probleme i nitko me ne bi doživljavao, pa čak ni kada činiš vladajuću većinu, a sad se svi bave time i pitaju me jesmo li mogli učiniti više? Čak i kad smo u vladajućoj koaliciji ne možemo učiniti više ako nemamo podršku drugih. Srbi imaju toliko problema i svi su zapravo prioritetni. Od egzistencijalnih problema do borbe za ostvarenje jezičnih prava. Mi se samo borimo za prava koja su već izglasana zakonima prije 20 godina dvotrećinskom većinom. Samo želimo da se to implementira. A ja opet racionalno shvaćam te stvari, da je to proces i da ne ide preko noći. I da ćirilicu treba u javnosti normalizirati, da to nije nikakvo agresorsko pismo, nego pismo kao i svako drugo i da Hrvatska neće ništa izgubiti ako implementira svoje vlastite zakone i ćirilica se pojavi na nekoj javnoj ploči. To ne treba demonizirati.”
O HDZ-u i SDP-u
Na upit kada bi se jednog dana našao u situaciji da odlučuje tko će na vlast – HDZ ili SDP – bi li prihvatili tu odgovornost, kaže:
“Ne bi bilo ugodno, to bi bila velika politička odgovornost, ali ni uz najbolju volju ne bih mogao odgovoriti na ovo pitanje o jednoj hipotetskoj situaciji. Ako gledamo zadnjih 20 godina, mislim da su manjinski zastupnici i SDSS donijeli dosta dobrih političkih odluka za Hrvatsku, da imaju neki kredit. Već smo donosili složene odluke, ne samo o odlascima u Knin i Vukovar. Uvijek smo vodili računa o našoj zajednici, razmišljali što je najbolje za nju, ali smo vodili računa i o široj slici što je dobro za hrvatsko društvo. I ja uvijek razmišljam ovako – ako je dobro Srbinu u Hrvatskoj, onda Hrvatu ne može nikako biti loše.”
Večernji list nominirao Miloševića (SDSS) za osobu godine
Podsjetimo, Večernji list, kojem je Milošević i ovoga puta dao intervju, nominirao ga je za osobu godine uz obrazloženje:
“Njegov dolazak na obilježavanje Oluje u Knin kao potpredsjednika Vlade iz SDSS-a najupečatljivija je politička gesta ne samo 2020. godine. Njome je otvorio novo poglavlje u odnosu Srba u Hrvatskoj prema Domovinskom ratu i u pomirbi Hrvata i Srba. Potom je u Gruborima rekao da legitimnost Oluje nikad nije bila upitna i time dao svoj doprinos „boljem društvu i građenju kulture mira“. U svojoj „Priči jednog Srbina iz Hrvatske“ tih je dana progovorio i o intimnim sukobima s kojima se nosio svjestan tereta ratnog nasljeđa, ali i obiteljske tragedije kad mu je nakon Oluje ubijena baka. Stoga je odlazak u Knin 5. kolovoza bio i čin osobne, a ne samo političke hrabrosti.”
Nominaciju je komentirao na svom Facebook profilu jedan od koordinatora GI Narod odlučuje, diplomirani socijalni radnik i društveni aktivist Krešimir Miletić:
“Među kandidatima se nalazi Boris Milošević, koji je nominiran za osobu godine jer je – nevjerojatno – kao član Vlade (!) odlučio ići u Knin na proslavu Oluje (!). Nakon toga je – zamislite – izrekao notornu činjenicu i istinu o Domovinskom ratu, koju uče djeca od prvog razreda osnovne škole.
No, ponovit ću nešto o ‘otvaranju novog poglavlja u odnosu Srba u Hrvatskoj prema Domovinskom ratu i u pomirbi Hrvata i Srba’, na koju se poziva autor ovog teksta u Večernjem listu.
1. SDSS nikada nije predstavljao volju srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Na izborima u Hrvatski sabor, 88% pripadnika srpske nacionalne manjine uopće ne glasuje u posebno dizajniranoj izbornoj jedinici u kojoj se ‘kandiduje’ Boris Milošević.
Dakle, 88% Srba u Hrvatskoj uopće ne zanima tko je i što radi Boris Milošević niti etno biznismen Milorad Pupovac. Tih 88% Srba već se odavno integriralo, politički i na svaki drugi način u politički, kulturni i i svaki drugi sustav Republike Hrvatske. Srbi u Hrvatskoj ogromnom većinom biraju zastupnike na općim izbornim listama.
2. SDSS je politički zombi bez stvarne biračke baze, osmišljen kako bi se i danas, tri desetljeća nakon rata, zlostavljalo Hrvate i cjelokupni hrvatski politički i društveni prostor izmišljotinama o tobožnjoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj, nametalo izjednačavanje krivnje i ‘kompleks krivnje’ Hrvatima, politički ucjenjivalo hrvatski narod, kokošarilo u političkim trgovinama, uvijek iznova izvlačilo i provociralo podjele u društvu.
3. Deset tisuća Srba, prema dostupnim, a 20 tisuća, prema neslužbenim podacima od 1991. do 1995. sudjelovalo je u obrani RH. I u najtežim trenucima državno načelo prevladavalo je nad etničkim. SDSS nikada nije imao niti približan broj članova, a niti glasača. Zašto se o ovome uporno šuti?
4. Boris Milošević je, uz mentora Milorada Pupovca, upravo primjer osobe koja urušava demokratske standarde i povjerenje građana u politički sustav. Zašto?
Zato što svjesno sudjeluje u obmani građana prihvaćajući ulogu koju mu pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj nisu delegirali. On praktički ”predstavlja” srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj s jednakim ili uglavnom značajno manjim legitimitetom od bilo kojeg Srbina u SDP-u, HDZ-u, HNS-u, IDS-u, Mostu i dr., a koji su u općim izbornim jedinicama stekli saborski mandat.
Prisjetimo se, KUKURIKU koalicija je imala do sada najveći udio Srba u Vladi iz vlastitih redova SDP-a, IDS-a, HNS-a i drugih satelita, ne računajući SDSS. Stoga dolazak ili ne-dolazak Borisa Miloševića na bilo koji događaj u Hrvatskoj uopće ne utječe na odnos Srba prema Domovinskom ratu ili na njihove međusobne odnose niti može bilo što pridodati ili oduzeti proslavi Oluje.”, napisao je Miletić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
