Hrvatska se zabavlja političkim obračunom između prva dva čovjeka, predsjednika RH Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Obračun je počeo nakon što je otvorena afera Janaf i kada je otkriveno da je u privatni klub Dragana Kovačevića, pritvorenoga HNS-ovca osumnjičenoga za mito, zalazio i Milanović, a Plenković rekao da u tijek afere nije bio upućen. Sve ono što su jedan o drugome dosad mislili, sada javno iznose pred oči cijele nacije. Plenković Milanović predbacuje upravo aferu govoreći da se vidno uznemiri čim se ona spomene, zatim da je piroman koji se pretvorio u vatrogasca, da je šmrkavac… Milanović je Plenkoviću istresao štošta, počevši od toga da je praktički nesposobni uhljeb i najobičniji politički suncokret, da je ružno govorio o Tuđmanu, da je sluga svih režima i da ga apsolutno ništa ne zanima u životu osim vlastite karijere, da je zahvaljujući majci „vojnoj lekarki“ izbjegao služenje JNA s izmišljenom anemijom. Međusobno razotkrivanje nastavlja se nakon tjedna u kojemu su na dnevnim konferencijama za novinare jedan drugome odgovarali. Dojam je da je Milanović „nokautirao“ Plenkovića. Predsjednik je u svojim obraćanjima više zabavlja naciju, a premijer je poslovično hladan i u nabacivanju tih metaforičkih uvrjeda nije dorastao Milanoviću.
Dakle taj dvoboj može biti zabavan, ali od njega, naravno, Hrvatska nema nikakve koristi. Nastupe li neki otrježnjujući trenutci nakon navijačkoga svrstavanja, možemo se samo sumorno i retorički upitati tko nam to vodi državu ili, još bolje, komu smo ju dali na upravljanje. Podsjetimo, tek je početak njihovih mandata. Pred Milanovićem je pet, a pred Plenkovićem četiri godine. Nepomirljivost će se nastaviti unatoč trenutačnome zatišju.
Narod vjerojatno misli kako ima koristi i od Plenkovića i od Milanovića pa ih je zato i birao. Pitanje je, naravno, je li to bio izbor slobodnoga ili ispranoga, dakle izmanipuliranoga uma u državi u kojoj je sve korumpirano i svatko je makijavelistički u službi svojih ambicija, ali, na žalost, činjenica je da bjesne svi negativni procesi i da njih dvojica nemaju odgovor ni na jedno goruće pitanje. Premda obojica imaju nesporni izborni legalitet i legitimitet, prije ili poslije će se Hrvati morati suočiti s činjenicom da ni jedan ni drugi nisu dorasli zadaćama i da Hrvatska, unatoč takvim genijalcima, sve više tone. U prijašnjim analizama već smo naglašavali kako je prilično naivno svrstavati se i vidjeti u jednome od njih nešto bitno drukčije, odnosno kako je iluzorno očekivati od takvih političkih profila bilo kakve pozitivne zaokrete, a kamoli revolucionarne progresivne iskorake.
I Milanović i Plenković dolaze iz iste političke epruvete, iz istoga komunističkoga ideološkoga gnijezda i za obojicu je samostalna i slobodna hrvatska država, koja je 90-ih raščistila s Jugoslavijom i komunizmom, još uvijek svojevrsna terra incognita, jednostavno teren na kojemu se ne snalaze sa svojim stečenim predrasudama i vrijednosnim sustavom na kojemu su odrasli. Razlika je u tomu što je Milanovića dotaknuo dašak hrvatskoga nacionalnoga romantizma 70-ih prošloga stoljeća jer mu je otac tada bio Tripalov tajnik, svjedok pa i sudionik hrvatskoga proljeća. Plenkovićev otac bio je tada na drugoj strani barikade pa je sam Andrej Plenković u političkome smislu proizvod rigidne boljševičke partijske škole koja je u tome romantizmu, državi i slobodi vidjela svoje neprijatelje i svako zlo. Ako se njihove razlike promatraju unutar gabarita nekadašnje Partije, onda su Milanović i Plenković suprotstavljeni svjetovi i ta razlika nije mala. Ali gledajući danas na tu razliku, dakle 30 godina nakon što je povijest pregazila taj zločinački sustav, lako se spozna da se ni Milanović nije oslobodio partijske škole.
Komično je, stoga, kada Milanović pokušava trijumfirati nad Plenkovićem nabacujući mu da dolazi iz povlaštene crvene, partijske buržoazije, a zaboravlja pritom da je on sam pisao molbu i bio primljen u isti taj SKJ, praktički pred raspad toga sustava kad je svako sa zrnom soli u glavi već vidio što se sprema i bježao glavom bez obzira.
Premda, dakle, iz njezine reformske frakcije, on je još uvijek dijete iste partije kao i Plenković. Milanović je u svome sazrijevanju došao do 1971., Plenković je ostao na 1945. godini. Ali ovo je 2020. godina, i Hrvatska uistinu neka koristi od političara koji u svome nacionalnome sazrijevanju nisu došli ni do 1990. prošloga stoljeća pa i dalje vjeruju da su Hrvatsku stvorili partizani kojima nose vijence na Tjentište u Crnu Goru. Zato je jedan, Milanović, štitio udbaške ubojice i pod cijenu rušenja cijeloga hrvatskog pravnog sustava, a drugi, Plenković, koalira s agresorima, četnicima.Mogu se hrvatski birači zavaravati koliko god žele i govoriti da je to nevažno, ali dok vodeći državotvorci na taj povijesnoj fatamorgani vide platformu na kojoj je izrasla suvremena Hrvatska, ne će biti nikakvoga napretka.
Jugoslavenski tip političara, mentalno-komunističkoga modela razmišljanja i djelovanja, impostiran u politički kontekst slobodne i samostalne hrvatske države, djeluje groteskno. Jugoslavije i komunizma nema odavno, a takvi političari obnavljaju i slave uspomene na njih i u njima traže nadahnuće za svoje vizije koje vježbaju i primjenjuju na Republici Hrvatskoj. Jugoslavenski diktator i masovni ubojica Josip Broz mrtav je već 40 godina, a oni od njegovih zločina nad vlastitim narodom grade junačku epopeju. Povratak u jugoslavensku prošlost uzeo je toliko maha da je krajnji trenutak za pitanje kamo to Hrvatska danas srlja. Ni Milanović ni Plenković ne će nas izvući iz toga procesa jednostavno zato što su i sami dio toga mehanizma. Njih dvojica tragikomična su kruna 20-godišnje vulgarizacije hrvatske politike koja je počela sa Stjepanom Mesićem, Ivicom Račanom, nastavila se s Ivom Sanaderom, Jadrankom Kosor, Ivom Josipovićem i dovela do toga da je Plenkoviću danas normalan savez s okupacijskim gradonačelnikom Vukovara Vojislavom Stanimirovićem i Miloradom Pupovcem, a oko aktualnoga, ekstremističkoga gradonačelnika Vukovara Ivana Penave zagovara sanitarni kordon, koja je dovela do toga da se gigantska zvijezda petokraka o državnome trošku postavlja na vrh riječkoga nebodera ili se troše milijuni državnih kuna na obnovu Titove olupine – broda Galeb – koja je dovela do toga da se komunistički postolari u luksuznim monografijama predstavljaju kao državnici, a jugoslavenski ministri poput Budimira Lončara, koji su proslavljali pokolj u Vukovaru i Škabrnji, rehabilitiraju kao nepravedno zanemareni hrvatski velikani. Jedna je ovo potpuno izvrnuta i suluda stvarnost, stvorena zahvaljujući i Milanoviću i Plenkoviću, stvarnost u kojoj država Hrvatska postoji samo zahvaljujući inherentnoj snazi samih državnih institucija, unatoč unutarnjoj, dubokoj averziji njezinih vlastodržaca prema njoj samoj. I Milanović i Plenković, kao i njihovi hranidbeni lanci, prihvatili su Hrvatsku kao neizbježnu nužnost – ne i kao ostvarenje svojih i roditeljskih političkih čežnja. U toj činjenici zapravo i leži uzrok mnogih anomalija.
Ovaj sukob između Milanovića i Plenkovića na nekoj nižoj razini pozitivan je jer educira javnost o tomu tko su oni zapravo – jedan i drugi. Čak je dobro i da se nastavi kako bi s obojice spale posljednje promidžbene krpice uz pomoć kojih su prodali naciji lažnu sliku o sebi kao o nekomu tko će ju usrećiti. Njih su dvojica, evidentno, oduvijek međusobno zavidni rivali, nikad prijatelji, a sada su se zvijezde tako posložile da zauzmu svaki svoj brijeg najviše vlasti u državi u koju nikad nisu vjerovali. U tome sukobu ima i atavističkih provincijalnih motiva kao i obično kad se nadmeću dva seoska mladića tko će biti bolji i čiji će roditelji biti ponosniji na nekome seoskome kirbaju.
Sukob je vrlo jak i sve etikete koje su jedan o drugome izrekli odredit će njihovo daljnje ponašanje i vladanje, ne će se moći odlijepiti od tih etiketa, otkrivenih biografskih podataka, pa i obiteljskih tajna. Plenković može sada činiti što god hoće, ali od sada on je vojni dezerter koji je na osnovi anemičnosti preko mame bio oslobođen služenja vojske i u tome mu je pomogao neki general. To mu se možda i ne bi uzimalo kao grijeh da isti ili slični obrazac bijega nije primijenio i kada je stvarana Hrvatska. Kada ga razotkriva, Milanović vjerojatno preuveličava neke istine o Plenkoviću, ali nema dvojbe da one u svojoj jezgri stoje. Plenković nije ni pokušao demantirati da se svojedobno izrugivao Tuđmanu, da nije bio pristaša prvoga hrvatskog predsjednika ni njegove politike. Jer da je bio pristaša, ne bi čekao 2011. da se učlani u HDZ. Prezirao je, zajedno s Milanovićem, HDZ i Tuđmana, barem u mjeri u kojoj ga je prezirao i Mate Granić, kojemu se nakon 2000. politički priklonio, a donekle ostao vjeran i do danas kada ga je uzeo za savjetnika. Mate Granić živio je za to da naslijedi Tuđmana pa je neprekidno bio u zaoštrenim odnosima s Gojkom Šuškom jer je mislio da će to postati Šušak.
Kad je 2016. preuzeo HDZ, Plenković je u maniri satrapa počeo čistiti prostor oko sebe u stranci i u Vladi. Očistio je sve pa danas u vrhu HDZ-a i Vlade ne postoji nitko tko bi mu se usudio nešto reći, prigovoriti mu, savjetovati ga, a kad je shvatio da to nije moguće, Gordan Jandroković, koliko god bio poltronski tip osobnosti, pobjegao je iz stranke u Hrvatski sabor i danas samo najpovjerljivijim prijateljima šapće da je Plenković zlo. Plenković je izgradio svoj apsolutizam na temelju toga što je nametnuo svoju tobožnju supremaciju u užem krugu ljudi u Vladi i vrhu HDZ-u. To je mogao jer je svjesno doveo nedovoljno obrazovane, nesamosvojne i ulizivačke tipove ljudi kojima od fascinacije klecaju već koljena čim ih nazove netko tako silno važan kao Plenki. Plenković, dakle, ima oko sebe ljude koji vjeruju u njegovu supremaciju pa svaki njihov govor počinje u pravilu kao i oni u Sjevernoj Koreji, otprilike riječima „zahvaljujući mudroj politici premijera Plenkovića…“. Oni su uvjereni da je on intelektualac, da ima veze u EU i da je stvarno on donio 22 milijarde eura iz proračuna EU u Hrvatsku, uvjereni su da je on nadnaravno ovo ili ono.
U tom i tako konstruiranome, lažnome svijetu pojavljuje se Zoran Milanović koji je praktički pljunuo u lice Plenkovićevoj supremaciji i odlučio ju razgolititi do kraja, a istodobno s time doprinosi i ubrzava Plenkovićev proces destrukcije HDZ-a po davnašnjoj želji Soroša i njegovih barjaktara u Hrvatskoj, među kojima je uostalom i sam Milanović. Moglo bi se reći da su obojica, što se HDZ-a tiče, u istoj misiji. Plenković mu, naravno, zbog makijavelističkoga ega pokušava parirati, ali ne ide mu baš. U svakome slučaju, svjedoci smo procesa razotkrivanja, bjesni politički striptiz koji je, po važnosti, na crti „kruha i igara“, a ne na crti uspješnoga vođenja države kroz nemale izazove. I kada se u tom striptizu potroše biografski podatci, u prvi će plan isplivati i politički razlozi obračuna poput ovih boljševičkih Plenkovićevih nebuloza o zakonu koji će navodno zabraniti govor mržnje, o osnivanju tzv. Koordinaciji nacionalne sigurnosti kojom će upravljati ministar Medved i detektirati govor mržnje. Razjaren kao bik i neskriveno povrijeđene taštine, Plenković ovakvim inicijativama nasilno želi postići da ga ljudi vole. Europsko istraživanje poručilo mu je ovih dana da je istina o ljubavi naroda prema njemu, blago rečeno, porazna – 75 posto anketiranih građana izjasnilo se protiv njegove vlasti pa je Plenković najomraženiji predsjednik Vlade u Europskoj uniji.
Jedno je sigurno: nikada ni Milanović, a osobito Plenković nisu bili goli kao sada, ali hrvatski birači morali bi napokon postati svjesni da je to posve sporedno i znati da ova država ne može živjeti od njihove razotkrivene golotinje jer iza njih ostaje pustoš.
Milanović o Plenkoviću:
On je narikatelj, paž i plameni jazavac… On je puno vremena proveo na kroasanima u Bruxellesu i Parizu pa vjerojatno teže smišlja dosjetke, ali moramo se smijati… Umjesto da herojski zec odgovori na jednostavno pitanje… Dakle što je radio Plenković kad je preko reda ušao u sabor, u koji ga je utrpala Jadranka Kosor nakon što ga je natjerala da uđe u HDZ. Pet godina kasnije rušio je Karamarka u Europski parlament da tamo pije kavu i jede praline… Možda je njegova majka, štiteći svog sina, zeznula JNA i uskratila joj vojnog komandanta koji se nikad nije ostvario. Dat će ostavku nekoliko mjeseci prije europskih izbora, konstruirat će novog predsjednika HDZ-a.. Njemu je pred očima samo karijera i probitak, tako će vas napustiti 2024. godine kad, ako vlada opstane, će dati ostavke par mjeseci prije izbora, predstaviti nasljednika i onda će ga se kandidirati za Europsku komisiju, to je zapisano u dječjim almanasima…Plenković nije žrtva, već samo arogantni balavac grandomanskih stremljenja‘
……………………
Plenković o Milanoviću:
Izgleda kao da se piroman nastoji prerušiti u vatrogasca… Ovo što javnost ima prilike gledati i slušati je zaista sada već jedan nekontrolirani izljev uvreda…. Kao u nekom razredu u školi, dođe neki bully, kako bi rekla djeca “koksa ih” u razredu…. Da sam ja on, a nisam, rekao bih da je on 50-godišnji šmrkavac, dakle – balavac, to je poanta…. Minirao je borbu protiv korone… Kad se spomene Janaf, promijeni izraz lica. Vidio sam Dragana Kovačevića dva ili tri puta, no nikako u klubu u Slovenskoj za razliku od njega koji je bio, tamo dva dana nakon potresa, kako se nešto hrane ne bi bacilo… Teze koje on pušta o vojnoj lekarki, gojencu, mrzitelju Tuđmana to je ‘framing’. Ja to godinama slušam i gledam u krajnje desnom prostoru.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
