Kakvo se brutalno licemjerje i ideološka zaslijepljenost “krije” iza nekih kritika prijedloga novog Obiteljskog zakona (OZ) očito je po tomu što se nisu štedjele riječi pa se govorilo kako iz povučenoga nacrta progovara srednji vijek, totalitarizam pa i patologija, odnosno “besprizoran pokušaj crkvenih aktivista da nametnu čitavome društvu svoje rigidne stavove kao norme”, kako je to formulirao Goran Beus Richembergh, piše Marinko Jurasić u Večernjem listu.
> Hanza media: 8 laži o Obiteljskom zakonu
Ako je nacrt zakona imao sporna i ideološki obojena rješenja, uvredljiv je i ponižavajući takav odnos prema radu ekspertne skupine i svođenje njihova rada na crkveni aktivizam, ali je istodobno nedopustivo bilo koga isključivati iz društvenih procesa pa i one koji drže da zastupaju stavove većine u društvu u kojem se velika većina izjašnjavaju vjernicima.
Premda je popularno reći da se Crkva nema što petljati ljudima u “krevet”, kakvog to smisla ima reći, ili štoviše, tko više prava ima u to petljati se od institucije koja već tisućljećima za jednu od svojih zapovjedi ima “ne sagriješi bludno”. Crkva je posljednja kojoj se to može uskraćivati jer se time poništava sama njezina bit. Dok država, i te kako ima obvezu petljati se u “četiri zida” kad je to nužno i to učinkovito čini upravo u najliberalnijim zemljama svijeta, osobito kad je to u najboljem interesu djece. Dakako, druga je stvar, i baš nam iskustvo vjernika govori o uzaludnosti nametanja imperativa vjernosti čak i kad je popraćeno snažnom osudom, a kamo li kad je svedeno na lijepu želju kao u Obiteljskome zakonu.
> Zašto se objavljuje toliko laži o autorima Obiteljskog zakona?
U svakom slučaju pokazalo se da je nametanje vjernosti kao dužnosti među bračnim partnerima zajednička i “rigidnim konzervativcima”, kao i radnoj skupini koja je imenovana u mandatu Milanovićeve Vlade po izboru Milanke Opačić. Pa se tako Nada Turina Đurić vrhunski osramotila kad je efektno dodala kako propisivanju vjernosti u braku nedostaje samo još Amen, a Glas kad je i zbog toga tražio ostavku Nade Murganić.
No, nije se ni predsjednik Vlade proslavio što je još jednog člana vlade, nakon Zdravka Marića i Tomislava Tolušića, doveo u tako neugodnu poziciju, rušeći im ministarski autoritet samo zbog toga što je netko podigao glas. Pri tomu je isključivo njegova krivnja što rad vlade od početka nije postavio tako da mu se ne događa ono što ne želi da se dogodi.
> Medijsko blaćenje autora Obiteljskog zakona: Objavili demantije prof. Hrabar
Drugo, zašto bi se koordinacija Vlade trebala baviti i nacrtima zakona u prethodnoj proceduri savjetovanja sa zainteresiranom javnošću koja je važan dio demokratskog procesa i prethodi izradi “pravog” prijedloga. Tek o tom prijedlogu sačinjenom nakon opaski javnosti, ima smisla da prođe koordinaciju prije usvajanja prijedloga na Vladi, slanja na prvo, a zatim i na drugo čitanje u Hrvatskom saboru.
Ovako, Vladina koordinacija nepotrebno će prvotne nacrte propisa čistiti od potencijalnih političkih mina, jer kao što i iz aktualne rasprave vidimo, one će se u histeričnoj medijskoj kampanji naći i tamo gdje ih nema. To će nepotrebno produljiti zakonodavne procese bez utjecaja na kvalitetu propisa, a nesmiljenu kritiku neće ublažiti. Tko je i površno upoznat sa stanjem stvari zna da nema tog čarobnjaka koji bi danas u Hrvatskoj bio u stanju donijeti OZ koji ne bi trpio teške kritike jednog od ideoloških tabora.
Smisao javne rasprave o Obiteljskom zakonu bio je da nadležno ministarstvo i njegova radna skupina dobiju od stručne i ostale javnosti povratnu informaciju o početnoj verziji zakona. Ako je premijer htio prekinuti opasne kritike koje izazivaju bunt u javnosti te narušavaju i odnose u Vladi nije trebao povlačiti prijedlog od petstotinjak odredbi zbog jedne rečenice kojom je definirana obitelj, već je bilo dovoljno reći da će sporna definicija biti preformulirana ili izbačena. Isto vrijedi i za kritike još nekih osporavanih rješenja. Uostalom, bile su ružne kritike i zakona o koncesijama, pa ih je Plenković ignorirao i nije popustio zahtjevima za trećim čitanjem zakona.
Ovako Plenković je dao za pravo onima koji su vodili netolerantnu, uvredljivu pa i agresivnu raspravu. Uostalom, ako je nacrt povučen zbog sporne definicije obitelji, onda je nedosljedan i on i oporba koja je to tražila jer je prvo čitanje u Hrvatskom saboru upravo prošao Zakon o pravima branitelja koji sadrži definiciju članova obitelji koja isključuje mnoge koji se smatraju članovima obitelji pa među ostalima djeda i baku koji su uzdržavali branitelja.
No, u raspravi o tom zakonu čak se ni SDP-ov Hajduković nije javio, dok je u slučaju OZ-a emotivno reagirao iznoseći primjer iz svoje obitelji. Iako je definicija obitelji za branitelje preuska i time “nazadna i totalitarna”, sasvim sigurno neće se mijenjati jer je diktiraju financijske mogućnosti države.
