Devet političara u utrci za lidera. Tako bi se moglo nazvati istraživanje jedne visoke škole nedavno objavljeno u dnevnom tisku. U utrci Mirela Holly, Milan Bandić, Dragutin Lesar, Vesna Pusić, Nikica Gabrić, Tomislav Karamarko, Zoran Milanović, Ruža Tomašić, Darinko Kosor. Zašto baš njih devet? Zašto Gabrić, koji ne postoji na političkoj mapi Hrvatske, a ne Šišljagić, čija stranka ima klub zastupnika? Zašto Tomašić koja sjedi u Europskom parlamentu, a ne Hrg koji sjedi u Hrvatskom parlamentu? Zašto Bandić, iza kojeg stoji 170.000 glasova Zagrepčana, a ne Markić iza koje stoji 940.000 glasova Hrvata.
A tek kriteriji! Ako želite biti lider morate imati: liderske sposobnosti, stil odijevanja, vjerodostojnost, ljudsku skromnost i sposobnost ispunjavanja obećanja. Čudni su ti istraživači. Dok je sve veći broj građana ozbiljno zabrinut za budućnost svoje zemlje, njima nikad dosta cirkusa. Dok narod traži rješenja, oni traže zabavljača. Nije li ih zadnjih 13 godina bilo dovoljno?
Nakon državnika Franje Tuđmana došao nam je Ivica Račan – stara kumrovečka škola. A onda je počela era showmana. Otvorio ju je Ivo Sanader. Govorio je sve jezike svijeta, poznavao sve marke satova, okuse šampanjaca i hodnike Bruxellesa. Vlastita moć bila je njegova jedina ideologija. Osim države „u banani“, Ivo nam je ostavio i Jadranku Kosor. Umjesto satova i šampanjaca, broševi i kompletići. Umjesto ideologije moći, ideologija taštine. Deset godina nakon državnika, Franje Tuđmana, Hrvatska je imala Jadranku, koja je od državnika skupljala autograme. HDZ je otišao, ali show se nastavio. Stigao je Zoran Milanović. Nerealizirani dječak koji je uvijek u pravu. Počeo je show ulične arogancije i samodopadnosti. Docirao je Angeli Merkel, skakao s tenka (i pao ko kruška), posvađao se sa svima. I dok je estradizacija politike na vrhuncu, Hrvatska je na dnu. Ali umjesto lidera, „istraživači“ i mediji traže novog zabavljača. Nigdje ključnih pitanja: tko nudi rješenja, koja su to rješenja, tko će ih provesti? Nigdje sadržaja, samo forma i politička estrada. I na kraju, tko ima uopće šanse postati lider, odnosno predsjednik Vlade, šef države… kako vam drago.
Premijera predlažu izborni pobjednici. Šansu za pobjedu, prema svim dosadašnjim pokazateljima imaju samo dvije koalicije – SDP-ova „Kukuriku koalicija“ i HDZ-ova „Narodnjačka koalicija“. Dakle, lideri su poznati: Zoran Milanović ili Tomislav Karamarko. Prvi nam je pokazao sve što zna. Oni koji će ga ponovno podržati znaju kakvog će premijera dobiti. Umjesto da se bavimo istraživanjem lidera koji to nikada neće postati, pravo je pitanje što bi nam kao lider mogao donijeti onaj koji bi to sutra mogao postati – Tomislav Karamarko.
Hrvatska hitno treba rezultate. Kako Karamarko stoji s rezultatima? HDZ je preuzeo nakon najtežeg izbornog poraza u povijesti, kriminaliziranog i na rubu provalije. Najveći protukandidati s unutar stranačkih izbora, Milan Kujundžić i Jadranka Kosor nisu podnijeli poraz. Okrenuli su leđa najprije njemu, a potom i stranci. Karamarko se nije dao zbuniti. Njegova prednost bila je što je ideološki pripadao HDZ-u više nego svi njegovi prethodnici. U stranačke prostorije vratio je već prašnjave i požutjele fotografije Franje Tuđmana, a skinuo photoshopirane Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Umjesto klijentelizma promicao je domoljublje, a umjesto partizana i ustaša, Domovinski rat. Već je tada pokazao da ima sposobnost strateškog političkog okupljanja. Na izborima za EU parlament koalirao je najprije s HSP A.S., a kasnije, na lokalnima, i sa HSS-om. Rezultat: Narodnjačka koalicija, predvođena HDZ-om pobijedila je na izborima.
Međutim, je li to dovoljno za lidera? Posao državnika je upravljati državom, rješavati probleme. Može li to Karamarko? Jedna osobina bitno ga razlikuje od dosadašnjih lidera. Ne bavi se sobom, izbjegava show i estradizaciju. Znači li to da se spreman okrenuti pravim problemima? Prošlotjedni slučaj navodi nas na to. Kada su njegovi jastrebovi, zagrebački, Andrija Mikulić i osječki, Damir Kramarić ušli u sukob sa tek osnovanim Savezom za Hrvatsku, Karamarko je isti dan prekinuo show i vratio fokus na ključne probleme. Izbori se možda i mogu dobiti na prijeporima s političkim protivnicima, ali državom se ne može upravljati na toj matrici. Milanovićeva Vlada najbolji je primjer za to. Od argumenata kako je za sve kriv HDZ Hrvati ne žive ništa bolje. Ozbiljan državnik zna da će morati rješavati probleme. Mudrije se zato odmah okrenuti nezaposlenima, porezima, investicijama, kadrovima… i biračima sutra ponuditi rješenja, nego izbornu pobjedu graditi isključivo na obračunu s političkim protivnicima. Optimizam budi i njegova odluka da u buduću narodnjačku vladu pozove i nestranačke stručnjake. Svakom pametnom jasno je da je kriza toliko duboka i da će nam za izlazak iz nje trebati svaka pametna glava.
Kao mladi analitičar imao sam priliku surađivati s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Jedno od temeljnih političkih načela bilo mu je „Tko nije protiv nas, taj je s nama“. Pod tim načelom Hrvatska je stekla neovisnost, a Tuđman je na njenom čelu ostao do kraja života. Sudeći prema zadnjim političkim porukama, čini se da je i Karamarko odlučio tim putem.
Na tom putu jedni će mu stalno vući na drugu stranu. Jer oni koji nisu sposobni rješavati probleme, nametat će „važnije teme“. Kad ne znaju riješiti ekonomsku krizu, premijer Milanović i predsjednik Josipović najave ustavne promjene. Kad ne mogu u svojim gradovima pobijediti SDP, Mikulić i Kramarić obračunaju sa Savezom za Hrvatsku. Koalicijom koja se raspala prije no što se osnovala. Drugačije ne može ni biti kad su gotovo sve stranke članice Saveza nastale kao rezultat poraza i taština njihovih čelnika. Oni koji ne mogu pobijediti političke konkurente, okrenut će se unutarnjim neprijateljima. Njihovo načelo nije „Tko nije protiv nas, taj je s nama“, nego „Tko nije s nama, taj je protiv nas“. Oni su kraljevi zaplotnjačkih političkih igara, ali oni nikada nisu, niti će riješiti ijedan problem ove države.
Tako je i nastala ona poznata „Kruha i igara“. Međutim, igara je previše, a kruha premalo. Zato i jesmo u tako dubokoj krizi.
