Prvi put čim je Hrvatima pružena prilika da slobodno izraze svoje mišljenje o Jugoslaviji, oni su odmah odbacili dvije temeljne odrednice te države iz 1945. godine. Partizani su stvorili komunističku Jugoslaviju, samoprozvavši uspostavu te totalitarne i krvave diktature “oslobođenjem”, a hrvatski je narod odmah čim je mogao to odbacio: prvo, komunizam na izborima 1990. godine, i drugo Jugoslaviju kao državu na referendumu 1991. godine. Time je poništio dvije glavne odrednice partizanske borbe: komunizam i Jugoslaviju.
Zbog toga je uskoro došlo do napada partizansko-boljševičke sljednice JNA na sela i gradove naseljene hrvatskim življem, po klasičnom obrascu partizana kao i 1945. godine – gorjela su hrvatska sela i ubijani Hrvati. JNA je nakon referenduma, jednako kao i partizani 1945., ubijala po etničkom ključu nevine civile, što potvrđuje identitet Jugoslavije, ali i partizanskog pokreta. Naime, mržnja i ubijanja jugoslavenske JNA i jugoslavenskih partizana u Hrvatskoj bila je poglavito usmjerena prema civilima Hrvatima, kao i Katoličkoj crkvi. U brojnim jamama iz 1945. i 1991. pronalaze se kosti jednog naroda – hrvatskog.
Na današnji dan 1991. održan je referendum o samostalnosti Republike Hrvatske. Građani su imali priliku odlučivati o budućnosti države odgovarajući na dva ponuđena referendumska pitanja.
Svi znamo kako je glasovanje završilo i što je hrvatski narod rekao o Jugoslaviji, prvi put čim je mogao, koja je uspostavljena “oslobođenjem” 1945. godine
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, 25. travnja 1991. donio je Odluku o raspisu referenduma u Republici Hrvatskoj za dan 19. svibnja 1991. godine, a u svezi s pregovorima o razrješenju državne krize u SFRJ.
Građani su na referendumu odgovarali na ova dva pitanja:
- “Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?”
- “Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?”
Kao što to inače biva na referendumima, građani su na pitanja odgovarali zaokruživanjem “ZA” ili “PROTIV”.
“Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama. 2. Republika Hrvatska ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.”
Bila je to prva i vrlo važna etapa u osamostaljenu Hrvatske.
Međutim, Srbima i njihovom nacionalnom pročetničkom rukovodstvu, kao i JNA koja je bila pod kontrolom Beograda, nije niti ovakvo rješenje odgovaralo. Dr. Franjo Tuđman i hrvatsko vodstvo je to jako dobro znalo, pripremajući se za krvavu agresiju i predstojeći genocid.
Naime, već nakon nekoliko mjeseci od referenduma, sa svih teritorija koje je okupirala Srbija i JNA protjerano je preko 90% hrvatskog stanovništva uz paljenja sela, mučenja, silovanja i brutalna ubojstva. Na drugoj strani, JNA ne da nije protjerivala, već je i naoružavala srpsko stanovništvo, te niti jedan Srbin nije protjeran iz mjesta gdje je došla vojska Jugoslavije. Zločini savezne vojske, nasljednice Titove partizanske vojske koja je ušla u Zagreb 1945. godine, bili su na isključivo nacionalnoj i rasističkoj osnovi prema domicilnom narodu – Hrvatima. Jednako, kao što je ta ista vojska i 1991. u Hrvatskoj ubijala na nacionalnoj i rasnoj osnovi iz čiste mržnje prema hrvatskom narodu.
Zbog toga je dr. Franjo Tuđman inzistirao da Hrvatska mora krenuti svojim putem, a na referendumu, kao najvišem obliku demokratskog izražavanja, a to je plebiscitarno izrazio i hrvatski narod.
