2. prosinca 1914. Beograd – hrvatske brigade ušle u glavni grad Srbije, a Zagreb i Monarhiju zahvatilo slavlje!

Časnici 28. domobranske pukovnije (Prvi svjetski rat), foto: javno vlasništvo

Beograd je zauzet 2. prosinca 1914., i to od strane hrvatske 104. pučko-pješačke brigade s tri bojne i skupine “Petrovaradin“ s devet bojni. Hrvatski vojnici koji su prvi kročili na tlo srbijanske prijestolnice oduševljeno su se grlili i ljubili, a Zagreb, Hrvatsku i Monarhiju zahvatilo je oduševljenje.

To je bilo stoga što je Srbija bila okidač i povod za Veliki rat u Europi (koji je iza sebe ostavio pustoš i milijune mrtvih). Osim toga, Srbija slavila je terorista i ubojicu Gavrila Principa kao nacionalnog junaka, te godinama provocirala rat s Austro-Ugarskom. Srbija je i do 1914. bila veliki faktor nestabilnosti, sukoba i nacionalne isključivosti, osobito prema Bugarskoj, Albaniji i naravno Austro-Ugarskoj nakon promjene politike i brutalnog ubojstva kralja Obrenovića i kraljice 1903., te dolaska dinastije Karađorđevića na vlast. 

 

Prvi vojnik koji je stupio na tlo Beograda bio je Vukovarac Leopold Hirt, poručnik u pričuvi.Za vojnog guvernera Beograda postavljen je slavni hrvatski general Stjepan Sarkotić.

General Stjepan Sarkotić – zašto je Hrvatska zaboravila svoje velike vojskovođe i ratnike?

 

Srbi su u studenome izgubili Valjevo i Obrenovac, čime je austrougarskoj vojsci otvoren put prema Beogradu i unutrašnjosti Srbije. Srpsku vojsku od potpunog poraza spasio je general Živojin Mišić, koji je uspio ponovno uspostaviti zapovijedni lanac i povući vojsku na liniju Kolubara-Suvobor-Ljig. Zbog planirane opće protuofenzive i zauzimanja strateških pozicija, vojvoda Radomir Putnik bio je prisiljen povući srpsku vojsku dublje u unutrašnjost zemlje. Ovo povlačenje otvorilo je priliku za manji predah premorenih austrougarskih snaga.

Nakon što su srbijanske izvidnice prenijele vijest o razarajućem djelovanju artiljerije, hrvatski vojnici 104. brigade koja je bila smještena na obali tada hrvatskog Zemuna, prešle su preko Dunava na Adu Ciganliju, te od tamo u Beograd, gdje su zauzele Topčider i zapadni dio grada, piše vojnapovijest.vecernji.hr u tekstu: Beograd je pao, u Zagrebu slavlje!

 

Gubitak Valjeva, Obrenovca i Beograda – potpuni poraz srbijanske vojske

Srbi su u studenome izgubili Valjevo i Obrenovac, čime je austrougarskoj vojsci otvoren put prema Beogradu i unutrašnjosti Srbije. Srpsku vojsku od potpunog poraza spasio je general Živojin Mišić, koji je uspio ponovno uspostaviti zapovjedni lanac i povući vojsku na liniju Kolubara-Suvobor-Ljig.

Beogradska tvrđava nalazi se na proplanku na mjestu gdje Sava utječe u Dunav, tako da svojim položajem dominira nad obije rijeke. Stara utvrda iz turskih vremena smještena je na rijeci Savi, na uzvisini od 47 metara.

No ona, 1914. godine, više nije imala nikakav poseban obrambeni značaj. Između nje i grada nalazi se Kalemegdan, okolna uzvisina na koju je srpska vojska postavila teške topove za obranu Beograda. Stara tvrđava, Kalemegdan i utvrđene obale Save i Dunava predstavljale su prvu crtu sjeverne bojišnice. No, puno veći obrambeni značaj imali su topovi koji su bili postavljeni na uzvisinama iza Beograda. Oni su bili manje izloženi i bolje zaštićeni od topova postavljenih na Kalemegdanu. Pored njih, veliki obrambeni značaj imale su rijeke Sava i Dunav, kao prirodne barijere koje su štitile Beograd od napredovanja sa sjeverne strane.

 

Slavni hrvatski domobrani ulaze u Beograd – Zagreb i Monarhija slave!

Srpska vojska u povlačenju pružala je neznatan otpor, a povlačenje je dodatno otežavao teško prohodan teren, ali i civilno stanovništvo koje se povlačilo skupa s vojskom. Beograd je zauzet 2. prosinca 1914. godine i to od strane hrvatske 104. brigade i skupine “Petrovaradin“ s devet bojni. Među hrvatskim vojnicima, koji su prvi stupili na tlo srpske prijestolnice, zavladalo je oduševljenje pa su se obuzeti radušću stali međusobno grliti i ljubiti.

Prvi vojnik koji je stupio na beogradsko tlo, bio je poručnik u pričuvi, Leopold Hirt, rođeni Vukovarac. Pad srpske prijestolnice poklopio se s godišnjicom stupanja na prijestolje Franje Josipa. Zapovjednik 5. vojske, Splićanin, general Liborius von Frank, uputio je caru Franji Josipu brzojav: „Visoko usrećen molim Vaše carsko i kraljevsko Veličanstvo da smijem na dan navršetka šestdeset i šeste godine slavnog vladanja Vašega Veličanstva preponizno i sa strahopočitanjem staviti pred noge čestitke V. vojske, kao i viest, da su grad Beograd danas naše čete uzele u posjed.“

Cijelu Monarhiju, a osobito grad Zagreb, središte hrvatske nacionalne misli i borbe, gdje su ljudi izašli na ulice u radosti, oblilo je neviđeno oduševljenje. Zagrebački tisak je izvještavao u stilu: „Beograd je pao – odjeknulo je”, a Hrvati su slavili. Naravno, osim onih koji su već tada Srbiju naivno, a ponegdje i zlurado antihrvatski , smatrali stožernom zemljom oko koje se trebaju okupiti Južni Slaveni.

U hrvatskim domobranskim postrojbama koje su ratovale u Srbiji, recimo slavnim 96. karlovačkoj i 27. sisačkoj pukovniji, bio je i veliki broj pravoslavaca koji su bili vojnici Austre-Ugarske i hrvatskih postrojbi u okviru iste. Oni su se istaknuli u borbama u Srbiji, ali i drugim ratištima gdje su hrvatski vojnici ratovali, kao Galicija i Soča na talijanskom bojištu.

 

Hrvatski vojnici imali odličan status u Austro-Ugarskoj vojsci, a ponižavajući u Jugoslaviji

Kraljevsko hrvatsko domobranstvo ili Kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo, bile su vojničke snage na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije u sastavu austro-ugarske vojske od 1868. do 1918. godine.

Nastale su nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., a posebnost hrvatskog domobranstva odražavala je autonomiju Hrvatske u sklopu Austro-Ugarske. Kraljevsko hrvatsko domobranstvo je, uz austrijsko i ugarsko, de facto bilo jedno od tri posebna domobranstva u sastavu Austro-ugarske vojske.

Postrojbe domobranstva sudjelovale su u zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878., no najvažniju ulogu odigrale su u Prvom svjetskom ratu. Domobranstvo je, kao prva moderna vojska s hrvatskim obilježjima, zbog tradicijske važnosti dvaput kasnije u ratovima obnavljano (1941. – 1944. i 1991. – 2003.).

 

Oznaka na kapi hrvatskog vojnika u Austro-Ugarskoj vojsci od 1868. – primijetiti početno bijelo polje hrvatskog grba:

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Coat of Arms of the Royal Croatian Home Guard.svg

Photo: wikipedia.org

Vrhunski časnici Hrvati iz Austro-Ugarske su stvaranjem Jugoslavije potpuno degradirani, a nacionalna samobitnost hrvatske vojske u potpunosti je nestala, kako u prvoj Jugoslaviji, tako i u drugoj Titovoj Jugoslaviji. Bilo kakva vojnička prošlost hrvatskog vojnika je izbrisana i zatrta, zapovijedni kadar u Jugoslaviji bio je uglavnom srbijanski, a zapovijedi u vojsci Jugoslavije bile su na srpskom jeziku. Sve to utjecalo je na to da Hrvati pomalo u Jugoslaviji zaborave svoju slavnu vojničku prošlost, a da cijela vojna povijest bude svedena na srbijanske ‘solunce’ iz I. svjetskog rata i komunističke jugoslavenske ‘partizane’ iz II. svjetskog rata.

Čak i stvaranjem hrvatske države nije dovoljno posvještena slavna hrvatska vojnička prošlost, i to ne samo ona u I. svjetskom ratu, već i ranijim ratovima, primjerice ratovima s Turcima, tridesetogodišnjem ratu, napoleonskim ratovima ili ratovima građanskih revolucija u 19. stoljeću.

Došlo je vrijeme da se slavna hrvatska vojnička prošlost ponovno vrati u kolektivnu svijest Hrvata, s osobitim naglaskom na bitke i pobjede Domovinskog rata. U tom veliku ulogu imaju prvo političari na čelu naroda (koji to ne čine), zatim povjesničari i intelektualci, a onda mediji, počevši od onih državnih, pa do svih drugih. Biti svjestan slavne vojničke prošlosti, žrtava hrvatskih mladića na braniku Europe kroz stoljeća ratova s Turcima, posvjestiti vojničke tragedije i vojničke pobjede, a osobito Domovinski rat kao temelj – nužnost je da jedan narod ima sampouzdanje i svijest o vlastitom identitetu i vrijedosti.

 

Hrvatski vojnici u povratku s Mohačke bitke s Turcima

 

Slikovni rezultat za hrvatski vojnici 16. stoljeće

Izvor: narod.hr