Bratski nam katolički poljski narod, koji se već preko 1000 godina diči kršćanskim imenom, ima niz svetaca. Jedan je od njih i sveti Ivan Kentijski. Omiljeni svetac u poljskom narodu, zaštitnik je Poljske i Litve, te brojnih škola, župa i crkava diljem Poljske i Sjeverne Amerike.
Sveti Ivan Kentijski se rodio 23. lipnja 1390.g., u poljskom gradiću Kety, nedaleko Oswiecima (Auschwitz) u Malopoljskom vojvodstvu.
Bio je sin pobožnih i časnih roditelja Stanislava i Ane. Već od malena odlikovao se nevinošću, te lijepim i blagim ponašanjem. Na Krakowskom sveučilištu je diplomirao, magistrirao i doktorirao 1418.g., a zaređen za svećenika 1421.g., a potom je od 1429. sve do svoje smrti djelovao kao glasoviti profesor Svetog Pisma.
Postavši svećenik, još više je uznastojao oko kršćanske kreposti. Nekoliko je godina izvrsno vodio župu Olkszu (Ikus), gdje je također osvojio srca vjerničkog puka. Dobro je iskorištavao dragocjeno vrijeme posvećujući se pastoralnom radu, osobito divnim propovijedima, a ostatak bi vremena posvećivao studiju i molitvi. Jedno je vrijeme bio i profesor na Krakovskoj visokoj školi.
Četiri puta je pješke hodočastio u Rim na grobove apostolskih prvaka, a isto tako da ondje počasti Apostolsku Stolicu i izvrši čistilišnu pokoru, već ovdje na zemlji i jednom u Jeruzalem, nadajući se mučeničkoj smrti. Veoma je gajio krepost djevičanske čistoće čuvajući se najbrižnije svega, što bi je moglo povrijediti. Budno je pazio na čednost očiju, a posljednjih 35 godina života iz pokore suzdržavao se strogo od mesa. Gajio je, dakle, sve one kreposti koje su danas, na žalost, u maloj cijeni, a ipak su tako kršćanske i od Krista preporučene.
Smatra se zaštitnikom lopova – jer je na dobar put priveo bandu otimača
Nije zaboravio ni na ljubav prema bližnjemu koju je iskazivao neobičnom darežljivošću prema siromasima. Smatra se zaštitnikom lopova – razumije se, ne stoga što se bavio kriminalom, već stoga što je za života na dobar put priveo bandu otimača, koji su ga napali i oduzeli mu svu imovinu. Ne baš svu: kada je otkrio kako mu je ostalo nešto sitniša, rekao je lopovima: “Eto vam i ovo, zaboravio sam na to!” Nije to bilo jedino obraćenje što ga je ishodio daroviti Ivan Kentijski, koji je velik dio svoje kulture i umnosti posvetio, kako bi poljske katolike zavedene husitskim krivovjerjem vratio k pravovjernosti.
Za mnoge je od njih, nakon što su se vratili u ovčinjak, postao nadasve prosvijetljeni duhovnik. No, obratio ih nije samo svojim riječima, već i primjerom života obilježenog pokorom, milosrđem i poniznošću. Bio je pravi svetac, bogat svim kršćanskim vrlinama.
Kralj i pripadnici poljskoga plemstva odabrali su revnoga i dobro pripravljenog Ivana za odgojitelja i duhovnika svoje djece. Svoje nadasve hvalevrijedno djelovanje nije ograničio samo na granice domovine, već se uputio na putove Europe, pa i sve do Jeruzalema, gdje je propovijedao opakim Saracenima. Unatoč brojnim pogibeljima s kojima se bio suočio, uspio se vratiti u domovinu.
Pošto je ispunio tijek zemaljskog života, pun zasluga preminuo je u Krakowu na Badnjak, 24. prosinca 1473.g. Blaženim ga je 1676.g. proglasio papa Klement X., a svetim Papa Klement XIII. god. 1767.
U Rimskom časoslovu posvećene su mu tri himne. Omiljeni svetac u poljskom narodu, zaštitnik je Poljske i Litve, te brojnih škola, župa i crkava diljem Poljske i Sjeverne Amerike.
Zaštitnik je također i sjemeništaraca i bogoslova.
