Italija je 23. svibnja 1915. objavila rat svojoj bivšoj saveznici Austro-Ugarskoj, a kasnije i Njemačkoj. Bio je to šokantan obrat na međunarodnoj političkoj sceni jer su te dvije države imale ugovor iz 1882. koji je nalagao uzajamnu pomoć Njemačke, Austro-Ugarske i Italije u slučaju napadaja na jednu od njih.
Najvećim dijelom bila je to posljedica „tajnog Londonskog ugovora“ sklopljenog mjesec dana prije toga 26. travnja 1915. između tri vodeće sile u taboru Antante: Francuske, Rusije i Velike Britanije s Italijom.
Sadržaj tog ugovora prezentiran je međunarodnoj javnosti u Rusiji nakon Oktobarske revolucije 1917. Javnost u Europi i SAD-u bila je zgrožena međunarodnim spletkarenjem velikih sila i besprizornim prekarajanjem granica, te ‘trgovanjem teritorijima’.
Italiji su, za ulazak u rat protiv Austro-Ugarske, obećana bezobrazno velika teritorijalna širenja u Europi, poglavito u području Austro-Ugarske, ali i u Maloj Aziji ako se bude dijelilo Osmansko Carstvo, kao i u Africi prilikom diobe njemačkih kolonija.
Ulazak Italije u rat i strahovite posljedice za hrvatski narod
Ulazak Italije u rat imao je osobit utjecaj na hrvatski narod i njegovu bližu i dalju budućnost u 20. stoljeću iz prvenstveno 2 razloga:
1. Italija ulazi u rat jer su joj obećani, uz ostalo, veliki dijelovi hrvatskog etničkog teritorija na istočnoj obali Jadrana
2. Otvara se talijansko-austrijska fronta u sjevernoj Italiji i Sloveniji u kojoj su poginule desetine tisuća hrvatskih vojnika
Italija je kao pobjednica ostvarila samo dijelom ogromne i obećane teritorijalne aspiracije na račun Hrvata, prvenstveno zbog odlučne politike američkog predsjednika Wilsona da ne dozvoli potpunu realizaciju Londonskog ugovora.
Sporazumom o jugoslavensko-talijanskom razgraničenju u Rapallu 12. studenoga 1920. Italiji su pripali Istra, otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i grad Zadar kao strategijski talijanski mostobran radi suzbijanja tobožnje invazije s istoka. Manje negoli je trebala dobiti Londonskim ugovorom. I to je još jedna poruka: dobila je dobar dio onoga što su joj tri europske velesile bile obećale!
Što se tiče druge točke, hrvatski vojnici u sklopu austrijske vojske su se borili uglavnom na srbijanskom, galicijskom i novostvorenom talijanskom frontu, a osobito oko rijeke Soče gdje su se godinama vodile teške borbe u 12 velikih bitaka.
Hrvatske žrtve na toj bojišnici nisu nikada pobrojane, no brojni Hrvati sjeverne i južne Hrvatske, kao i Bosne i Hercegovine ostavili su tamo (nepokopane) svoje kosti. Primjera radi, o intenzitetu bitaka govori podatak da je u obrani jedne kote u samo šest dana – od 11. do 17. lipnja 1915. – poginulo više od 2600 Hrvata. U obrani Oslavije u studenom 1915. u samo tri dana Dubrovčani su izgubili više od 600 ljudi, a 23. pukovnija u kolovozu 1916. u samo dva dana ostala je bez 47 časnika i čak 2513 vojnika.
Tako u sjevernoj Italiji i Sloveniji, po raznim kotama oko rijeke Soče, i dan danas leže kosti brojnih hrvatskih vojnika koji su ostali nepokopani u užasu Prvog svjetskog rata.
Računa se da je između 140 i 180 tisuća hrvatskih vojnika poginulo u Prvom svjetskom ratu, deset puta više nego u Domovinskom ratu.
