Na današnji dan 1906. rođen je Boris Papandopulo, jedan od najvažnijih hrvatskih glazbenika 20. stoljeća. Život mu je obilježilo mnoštvo priznanja, velik ugled i nepresušna kreativnost koja je iznjedrila golem opus.
Papandopulo je rođen u Bad Honnefu kao sin jedne od najvećih opernih pjevačica u nas, Maje Strozzi-Pečić, koju spominje poimence i književnik Thomas Mann u svome romanu Doktor Faustus proglasivši je „najljepšim sopranom obiju hemisfera“. Papandopulo se isticao kao sposoban pijanist, bavio se glazbenom pedagogijom, pisao kritike, eseje, glazbeno-teorijske radove i sl. Kao skladatelj ostvario je opus veći od 400 raznovrsnih skladbi (navodno prema zadnjem pismu koje čuva njegova treća supruga, brojka se penje do 490 djela), tako da gotovo i nema glazbenog oblika koji nije prošao kroz njegovo crtovlje. Tu se nalaze i minijature namijenjene djeci, solističke skladbe, koncerti, simfonije, opere, baleti, kantate, scenska i filmska glazba…
Od studija do ravnanja Operom
Papandopulo je studirao kompoziciju u Zagrebu u klasi skladatelja Blagoja Berse, a potom upisuje dirigiranje na Novom bečkom konzervatoriju kod Dirka Focka i to uz intervenciju Igora Stravinskog. Umjetničku karijeru započinje s osamnaest godina, dirigirajući svoj rani ciklus Svatovske pjesme. Od 1928. godine vodi pjevačko društvo Kolo, a među najvažnije radove toga razdoblja pripadaju kantata Slavoslovije koja je u Beču doživjela međunarodno priznanje, i Concerto da camera, kojime se Papandopulo još jednom iskazao kao međunarodni skladatelj osvojivši priznanje u Stuttgartu. U Splitu je djelovao od 1935. do 1938. godine, vodio je proslavljeno pjevačko društvo Zvonimir i bavio se glazbenom kritikom.
U Splitu je skladao svoju romantičnu operu Sunčanica, a među ostalima ovdje je nastao i oratorij Muka gospodina našega Isukrsta za soliste i muški zbor a cappella. Još jedno važno djelo suvremenog stvaralaštva njegova je trostavačna Sinfonietta. Kasnije seli u Zagreb gdje postaje korepetitor, zatim dirigent i naposljetku ravnatelj Opere te dirigent Simfonijskoga orkestra. Dobio je mjesto ravnatelja Opere i u Rijeci gdje je odmah postavio opsežan repertoar te Sarajevu gdje se zadržao do 1953. godine. U tom razdoblju, publiku je usmjeravao prema manje poznatim djelima, intenzivno je skladao, često nastupao kao dirigent i pijanist te držao predavanja kako bi glazbenu umjetnost približio široj masi.
Kasnija folklorna faza
U svojoj „zreloj“ fazi, poseže za folklornim glazbenim motivima i za dostignućima europske glazbene Moderne, ali ipak ostajući unutar tradicionalnih okvira i zakona melodijskoga kretanja. Ovaj period koji je trajao do 1956. godine obilježen je vrlo uspjelim skladbama – Simfonija br. 2, Poema o Neretvi, Stojanka majka Knežopoljka, Obnova, Credo, Libertas, Pohvala Dubrovniku.
S vremenom njegova glazba postaje sve disonantnija, pa ponekad ubacuje elemente dodekafonije odnosno dvanaesttonskog načina skladanja, elemente jazza (Koncert za klavir i orkestar br. 3, Mozaik za klasični gudački kvartet i jazz kvartet, Capriccio za violinu solo i jazz kvartet), a kasnije i elemente pop-glazbe kao i tehničke postupke avangardne glazbe 20. stoljeća.
