Reakcija velikog dijela Srba na stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine bila je slična 1990. godini i glasila je: “Srbi na okup!”. Veliki dio Srba, i prije stvaranja NDH koja je ekstremistima i teroristima poslužila 1990. kao navodno ‘opravdanje’ za genocid nad Hrvatima, nije htio prihvatiti postojanje bilo kakvog oblika autonomije Hrvatske niti u okviru Jugoslavije, a kamoli kao samostalne države.
Danas opet iz Beograda stižu laži, pokliči prijetnji i poruke mržnje, a hrvatska diplomacija mlakim odgovorima pokazuje da nakon smrti Franje Tuđmama redovito zauzima – defenzivan i servilan položaj.
Banovina Hrvatska je izraz stoljetne želje hrvatskog naroda za vlastitom državom i slobodom. Ujedno to je prijelazni i izvanredni pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja unutar prve Jugoslavije u zaoštrenim unutrašnjim i vanjskim prilikama uoči 2. svjetskog rata. Status Banovine Hrvatske gotovo je bio federalni.
Drugi svjetski rat donio je trenutni raspad Jugoslavije, a time i nestanak Banovine Hrvatske.
Na današnji dan 26. kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska. Nastala je na temelju sporazuma Dragiše Cvetkovića, predsjednika vlade prve Jugoslavije i Vladka Mačeka, vođe hrvatskog naroda, čelnika HSS-a i Seljačko-demokratske koalicije koja je bila vodeća politička snaga u Hrvatskoj.
Reakcija srpskog stanovništva u pojedinim kotarima Banovine Hrvatske uslijedila je odmah. Javno je zatraženo pripajanje srpskom dijelu države (“Srbi na okup”). Srpska pravoslavna crkva nije podržavala hrvatsku autonomiju i otvoreno je istupala protiv stvaranja Banovine Hrvatske. Mnogi srbijanski političari bili su nezadovoljni Sporazumom, smatrajući da se Hrvatima previše popustilo, rasla je djelatnost četnika i pronacističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića i sličnih koji su bili rasplodno tlo mržnje prema Hrvatima.
Ekstremne i nacionalističke snage u srpskom stanovništvu na teritoriju Banovine Hrvatske, i u drugim dijelovima Kraljevine Jugoslavije bili su žestoki protivnik bilo kakve hrvatske samobitnosti. Ta oporba konstituiranju Banovine Hrvatske ogledala se u stvaranju velikosrpskog pokreta “Srbi na okup” u osnivanju raznih odbora za navodnu zaštitu srpskog naroda pa i u osnivanju tajnog udruženja “Srpska odbrana”, čiji je zadatak bio borba protiv Banovine Hrvatske.
Sve ove skupine politički su djelovale s velikosrpskih polazišta, suprotstavljale se osnivanju i konstituiranju Banovine Hrvatske jer je to za njih bilo cijepanje srpskih snaga u Kraljevini Jugoslaviji i odvajanje “srpskih krajeva” od Srbije.
Ova motrišta podrobno su iznijeta u pravilniku tajnog udruženja “Srpska odbrana” i u Poslanici Srbima Banovine Hrvatske 1940. U ovim velikosrpskim namjerama, slikovito rečeno, Srbija se označava kvočkom koja treba okupiti sve svoje piliće, tj. Srbe iz Banovine Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, u cilju obrane njihovih nacionalnih interesa i očuvanja “narodnog i državnog jedinstva”.
Vojni udar 1941. bio motiviran i mržnjom prema Banovini Hrvatskoj
Osim toga, danas jedan dio povjesničara smatra da je poznati vojni udar u Beogradu 27. ožujka 1941. godine nije bio prvenstveno namijenjen protivljenju ulaska Jugoslavije u Trojni pakt, jer su uvjeti za Jugoslaviju bili izvanredni, a osobito izbjegavanje rata. Prvenstvena namjera je bila svrgavanje tegenta Pavla, pa ih povjesničari nazivaju “protupavlovskim” demonstracijama, a pod dva: ukidanje Banovine Hrvatske kao prijelaznog oblika ka velikoj hrvatskoj autonomiji i čak hrvatskoj državi.
U svemu tome ima vjerojatno i istine: dok je pučist Dušan Simović bio zaista britanski igrač koji je završio nakon ulaska Nijemaca u Londonu u izbjegličkoj vladi, raspad Jugoslavije otvorio je vrata rušenje Banovine Hrvatske, te novim političkim i neizvjesnim okolnostima gdje su monarhističke snage tražile nove velikosrpske pozicije u stvaranju novih odnosa na tlu prve Jugoslavije.
Na kraju krajeva, taj rat i sukob donio je najveću štetu hrvatskom narodu, te Srbima izvan Srbije, dok je sama država Srbija, izvor svih zala na ovim prostorima ostala – netaknuta.
To naravno ne smeta beogradskoj ćaršiji čiji je danas glas Aleksandar Vučić, kao nekada Slobodan Milošević, da izaziva, prijeti, podmeće, laže i kleveće.
Hoće li konačno Hrvatska, prema receptu prof. Palića, smoći snage za dostojanstven i jasan odgovor koji će Srbiji pokazati gdje joj je mjesto nakon svih zala koje je počinila od 1918. do 1999. i završetak rata na Kosovu.
Gotovo cijelo stoljeće konstantne srbijanske mržnje, ratova i prijetnji, čiji dio su i pozivi na rušenje Banovine Hrvatske, završilo je genocidom nad albanskim narodom kada je,osim nmasovnih ubojstava i likvidacija, milijun ljudi protjerano iz svojih domova.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
