Dr. sc. Stjepan Razum: Na hrvatsku šutnju nismo spremni!

Predstavljanje knjige „Dva pisma koja su skinula maske. Na hrvatsku šutnju nismo spremni“ akademika Josipa Pečarića održano je u petak, 18. prosinca 2015., u zagrebačkoj Dvorani župnog centra župe sv. Luke u Travnom.

Knjigu su predstavili dr. sc. Stjepan Razum, Marko Ljubić, kolumnist, dr. sc. Josip Stjepandić, i autor.

Dr. sc. Stjepan Razum na početku predstavljanja knjige izrazio je zadovoljstvo zbog predstavljanja knjige u Travnom. Mnogo se kulturnih i znanstvenih događanja događa u Zagrebu, što se i priliči, jer on je naša hrvatska prijestolnica. Ali ta su događanja uglavnom u njegovu središtu ili oko središta, pa je njima dotaknut samo određeni broj ljudi. Dolaskom i predstavljanjem knjige u Travnom, u Novom Zagrebu, željelo se da u ta kulturna događanja bude uključen veći broj ljudi, jer se radi o zaista važnim stvarima, rekao je dr. Razum.

Nakon smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana preuzeli su vodstvo oni koji Hrvatsku ne vole

“Sinoć sam nazočio u Tribini Grada Zagreba predstavljanju knjige Javora Novaka, ‘Beogradska Hrvatska’, koje je bilo u isto vrijeme dok je akademik Pečarić sa svojim suradnicima ovu knjigu predstavljao u gradu Sisku. Obje te knjige odražavaju našu političku svakodnevnicu, u kojoj su nakon smrti prvoga hrvatskoga predsjednika obnovljene Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, preuzeli vodstvo oni koji Hrvatsku ne vole”, rekao je dr. Razum.

Okosnica knjige ‘Dva pisma koja su skinula maske. Na hrvatsku šutnju nismo spremni’ dva su pisma, upućena javnim ustanovama i osobama, jedno iz sredine srpnja, drugo iz sredine kolovoza ove godine.

U nastavku donosimo ostatak integralnog govora s predstavljanja dr. sc. Stjepana Razuma.

Prvim pismom u knjizi, koje je vremenski zapravo drugo (javnosti je prvi put predočeno 12. kolovoza 2015.), akademik Josip Pečarić i više tisuća podpisnika traže od hrvatske Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka, da predlože izmjene zakona o hrvatskoj vojsci, kojom bi se hrvatski pozdrav “Za dom – spremni” uveo u službenu vojnu uporabu. Za pisanje tog pisma postoji razlog i povod.

Antihrvatska hajka na pozdrav i Marka Perkovića Thompsona

Razlog za njegovo pisanje je antihrvatska hajka na jedan od ljepših hrvatskih pozdrava, “Za dom – spremni”, koja je svoj vrhunac doživjela ljetos, nakon proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, na kojoj je proslavi sudjelovalo hrvatski branitelj i pjevač Marko Perković – Thompson, među inim, i sa svojom čuvenom pjesmom “Bojna Čavoglave” koja započinje upravo tim pozdravom, pa je zbog njezinoga izvođenja šibenska policija, prema pisanju javnih priobćajnica, najavila njegovo kažnjavanje.

O toj su činjenici na sam dan proslave (5. kolovoza) raspravljali akademik Pečarić sa svojim prijateljima, među kojima je bio i dr. Josip Stjepandić. O tom se pitanju na svojoj mrežnoj obrazini izjasnio i posljednji zapovjednik obrane Vukovara, Branko Borković – Mladi Jastreb, u smislu da on ne vidi ništa spornoga u tom pozdravu, nego štoviše, predlaže da ga se uvede u službenu uporabu u oružane snage. Taj Borkovićev prijedlog bio je povod akademiku Pečariću i njegovim prijateljima da su napisali navedeno pismo, objavili ga na mrežnom sjedištu Kamenjara i pozvali čitatelje da ga supodpišu.

Hajka protiv autora i protiv podpisnika

Podpisi su počeli stizati u tolikom broju da ih vrijedni voditelj tog sjedišta, Krešimir Kraljević, jedva stizao posložiti i objavljivati.

Među podpisnicima se nalaze akademici, biskupi, doktori znanosti, sveučilištni profesori, književnici, generali – dakle, mnoge javne osobe, a još više onih koji su javnosti nepoznati. U knjizi nisu, nažalost, objavljena sva imena, već samo početak tog dugog popisa, s bilješkom da je pismo podpisalo blizu 4200 osoba, čija je imena moguće vidjeti na mrežnom sjedištu Kamenjara.

Nakon objave pisma uslijedila je histerična hajka protiv autora i protiv podpisnika, kao i protiv Branka Borkovića. On u jednom razgovoru kaže: Zrak, voda, hrana, odjeća i dom su temeljna ljudska prava koja čovjek stječe rođenjem.

Protubožje i protuprirodno je to nekome oduzimati. No, u Hrvatskoj su nam sve oduzeli osim zraka, a sada gledaju kako bi i to oteli. Ni dom, kao ustavna kategorija, nije im svet.

Osporavatelji pozdrava ‘Za dom – spremni’ nasilno ga vežu uz Drugi svjetski rat

Kada kažem ‘za dom’, brinem se za svoje, a ne za tuđe. Nema tu ništa neprimjereno. Zar ćemo zabraniti riječ ‘spremni’, kao što su zabranjivali slovo ‘u’, jer je to nekome smetalo… (str. 26-27). Bez obzira na pritisak režimskih medijskih poslušnika i na prijetnje, Borković je ostao čvrst i dosljedan svome prvome prijedlogu da se navedeni pozdrav uvede u Hrvatske oružane snage.

Pečarić o tome piše: Naravno, nitko i ne očekuje da će prijetnje uplašiti posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara. Znamo koliku je ulogu pozdrav ‘Za dom spremni’ odigrao u Domovinskom ratu (str. 28).

To je ključna riječ koju Pečarić dalje objašnjava. Naime, osporavatelji pozdrava “Za dom – spremni” nasilno ga vežu uz Drugi svjetski rat, želeći ga time ocrniti i proglasiti neprihvatljivim.

A Pečarić i u osnovnom pismu i u svim susljednim tekstovima tumači da se radi o pozdravu iz Domovinskog rata. Odbacujući taj pozdrav, odbacio bi se Domovinski rat, odbacio bi se rezultat Domovinskoga rata, a to znači slobodna i neovisna Republika Hrvatska. To zapravo hoće osporavatelji i mrzitelji pozdrava “Za dom – spremni”.

Hrvatski se branitelj Vidas borio za Hrvatsku uz pozdrav koji sada ne smije na njegovom grobu stajati

Da je to upravo tako svjedoči i najnoviji primjer o kojem čitamo u ‘Hrvatskom tjedniku’ (br. 586). Hrvatskom, vukovarskom branitelju i časniku HOS-a, Bošku Vidasu, koji je umro 2. rujna 2015., a prije smrti zaželio je da mu na nadgrobnom spomeniku bude nadpis “Za dom – spremni”, njezino ostvarenje nije dopustio jugokomunistički riječki gradonačelnik Vojko Obersnel.

Pokojni Vidas pod geslom pozdrava “Za dom – spremni” bio je u Domovinskom ratu spreman umrijeti za slobodu Hrvatske i svakog njezinog dijela, a crveni gradonačelnik ne može se nikako osloboditi svoje ideološke matrice da je taj pozdrav za vrijeme II. svjetskog rata zaprljan i da ga se ne smije dalje upotrebljavati.

Naravno, njemu je i dalje crvena zvijezda pod kojom su učinjeni najstrašniji zločini, ne samo u Hrvatskoj, već i u cijeloj Europi, sasvim prihvatljiva, a sve što je u svezi s Nezavisnom Državnom Hrvatskom predstavlja mu crnu rupu, pa bi on i svi njemu slični i Domovinski rat htjeli proglasiti crnom rupom.

Bogu hvala, pored onih koji i danas ne vole Hrvatsku, a takvih je prema procjeni predsjednika Tuđmana 20-30 %, ima i hrvatski mislećih ljudi koji znaju da je Nezavisna Država Hrvatska jedan od temelja i današnje slobodne i neovisne Republike Hrvatske, bez obzira što u uvodnom dijelu hrvatskoga Ustava piše drugčije, kao što znaju da bez hrvatskih branitelja koji su bili spremni u obranbeno-oslobodilačkom Domovinskom ratu umrijeti za svoju Domovinu, ne bi bilo današnje slobodne, neovisne i međunarodno priznate Republike Hrvatske.

Stoga, pozdrav “Za dom – spremni” predstavlja sve ono najljepše, najhumanije, najdomoljubnije što je poticalo naše hrvatske branitelje da se žrtvuju za našu dragu domovinu Hrvatsku.

Pečarić, kao vodeći hrvatski umnik dobro je prepoznao narav toga hrvatskoga pozdrava, i ne bojeći se osporavatelja, odlučno predložio samoj hrvatskoj Predsjednici i vodećem čovjeku tadašnje oporbe, a nadajući se da će doći na vlast, njegovo uvođenje u službenu uporabu Hrvatskih oružanih snaga, jer samo na taj način prestalo bi njegovo ocrnjivanje, a što je još važnije, nijekanje zasluga hrvatskih branitelja koji su pod tim pozdravom umirali za svoju Domovinu.

Nametnuti jugokomunistički svjetonazor po kojem su sva događanja za vrijeme II. svjetskoga rata tumačena crno-bijelom tehnikom

Drugo pismo ove knjige objavljeno je 17. srpnja 2015., te je, nakon prikupljenih podpisa, 20. srpnja 2015. poslano predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademiku Zvonku Kusiću. Sastavljači pisma su prof. dr. zn. Matko Marušić iz Splita i akademik Josip Pečarić iz Zagreba.

To pismo je također zahtjev ili peticija kojom njegovi sastavljači i svi supodpisnici, koji su u knjizi ovaj puta objavljeni imenom i prezimenom, traže da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donese deklaraciju o slobodi svih istraživanja i da djeluje kao autoritet, inicijator, organizator i medijator u znanstvenim raspravama o neriješenim pitanjima u odnosu na događaje u Hrvatskoj za vrijeme II. svjetskoga rata i poslije njega.

I to pismo ima svoj razlog i povod. Razlog se nalazi u nametnutom jugokomunističkom svjetonazoru po kojem su sva događanja za vrijeme II. svjetskoga rata tumačena crno-bijelom tehnikom, po kojoj partizanija predstavlja svijetlu stranu hrvatske povijesti, a Hrvatske oružane snage, sastavljene od ustaša i domobrana, tamnu stranu povijest.

Žilavi jugokomunistički ostatci

Taj se svjetonazor žilavo održava i u slobodnoj Republici Hrvatskoj, unatoč razotkrivanju strašnih zločina učinjenih od strane partizana i njihovih komunističkih ideologa, s kojima je svaka usporedba Hrvatskih oružanih snaga neprimjerena.

Povod pak ovom pismu jest napad tih jugokomunističkih žilavih ostataka, očitovanih u Slavku Goldštajnu, Hrvoju Klasiću i Tvrdku Jakovini, na skupinu hrvatskih povjesničara i drugih znanstvenika okupljenih oko Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koji se dogodio povodom objavljivanja njihove knjige “Jasenovački logori – istraživanja”.

Naime, novijim istraživanjem došlo se do nepobitnih dokaza i spoznaja da ratni sabirni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, već sabirni, radni i tranzitni logor, dijelom za ljude koji su ugrožavali državni poredak, a dijelom za skupine ljudi koje je trebalo zbrinuti budući da su uslijed ratnih događanja ostali bez svojih domova. Isto tako je utvrđeno da je taj logor iskorišten od strane partizanske i komunističke vlasti nakon rada, pa je on u poratnom vremenu trajao duže nego u ratnom, uglavnom do 1951. godine.

U njemu su nakon rata masovno ubijani hrvatski domoljubi, koji su u križnim putovima dovedeni do Jasenovca i tu ubijeni, a nakon toga u Jasenovac su dovođeni neposlušni članovi komunističke partije, tzv. informbiroovci koji su ostali vjerni Staljinu i samim time ugrožavali jugoslavenskog diktatora Josipa Broza, samozvanog Tito; u Jasenovcu su bili zatvoreni dok nisu preseljeni na Goli otok.

Jasenovački mit

Dakle, objavom te knjige, hrvatski su povjesničari ugrozili izgrađeni mit o Jasenovcu, o kojem je akademik Pečarić predhodno napisao već nekoliko knjiga, a na tom su mitu jugokominističke elite gradile svoj povlašteni položaj u društvu. Osjetivši se ugroženim u svom povlaštenom položaju, napali su znanstvenike na neznanstveni način, što je dr. Marušiću i akademiku Pečariću dalo povoda da napišu navedeno pismo.

Službeni odgovori kako na jedno, tako i na drugo pismo nisu zadovoljavajući, niti su na razini ustanova i osoba kojima su bila upućena. Reakcija pak javnosti nakon njihove objave bila je dvostruka. Hrvatski umnici i obični hrvatski ljudi podržali su oba pisma i izražavali su radost i velika očekivanja u smislu njihova traženja. Nasuprot njima, jugoslavenski Hrvati, beogradski poslušnici, napali su pisma iz svih raspoloživih oružja.

Akademik Pečarić objavio je u knjizi mnoge javne reakcije i svoje odgovore na njih. Premda mu je poznat odnos duhovnih, umnih i znanstvenih snaga unutar hrvatskoga društva, akademik Pečarić, a s njime i mi mnogi, ostali smo iznenađeni negativnom reakcijom pojedinih novinara, za koje smo bili uvjereni da su hrvatski novinari, a ne jugoslavenski novinari.

Negativne reakcije došle su do izražaja osobito glede zahtjeva o uvođenju pozdrava “Za dom – spremni” u službenu uporabu u Hrvatskim oružanim snagama. Očito je da su, ne samo očigledni jugokomunistički ostatci zaraženi jugokomunističkom ideologijom, već i mnogi hrvatski javni radnici nisu se oslobodili zarazne klice te pogubne za hrvatsku obstojnost ideologije.

Nažalost, i vrh hrvatske politike tom je klicom zaražen. U tom smislu, ova dva pisma su zaista skinula maske s lica svih onih koji su se glede njihova sadržaja na ovaj ili onaj način očitovali.

Akademiku Pečariću i svima nama ne preostaje drugo nego i dalje se boriti za hrvatsku Hrvatsku i za one vrijednosti na kojima je Hrvatska izgrađena, jer će samo na njima moći i obstati. Jedno od sredstava te borbe je javni govor, stoga i podnaslov knjige, “Na hrvatsku šutnju nismo spremni!”, jest u isto vrijeme programski za naše buduće djelovanje.

Izvor: Narod.hr
Photo: SpeedyGonsales