“Mi smo jedna od rijetkih zemalja u EU s toliko brojnim etničkim manjinama i zakonom koji im omogućuje njegovanje njihovih kulturnih vrijednosti, baštine i identiteta. To govori o tome kakav je naš odnos prema drugima i drugačijima”, rekla je za Narod.hr Tuga Tarle, književnica i promotorica hrvatske kulture u svijetu.
Kao promotor hrvatske kulture u svijetu, koji su Vam bili najvažniji ciljevi?
Da bi ispravno odgovorila na ovo pitanje moram ga podijeliti na dvoje. Najprije bih rekla da je promidžba hrvatske kulture u svijetu sama po sebi jasna zadaća i cilj svakoga diplomata koji obavlja bilo koju službu u zemlji primateljici – bilo da je riječ o političkom ili gospodarskom savjetniku, konzulu ili pak veleposlaniku, sukladno očekivanjima države koja mu je povjerila tu misiju. Malo je onih kojima pripadne takva čast da predstavljaju svoju državu, čast koja podrazumijeva osobitu pripremljenost, znanje, ali i ljubav i odgovornost spram svoje domovine. Tek oko jedan posto hrvatskih građana uključeno je direktno u promidžbu Hrvatske kroz Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Unatoč tome, hrvatska država još uvijek ne posvećuje dovoljno pozornosti djelovanju javne diplomacije kao ni promidžbi hrvatske kulture koja je dragocijeni „alat“ za osvajanje emotivnog prostora i pridobivanje naklonosti zemlje primateljice jer ulazi u srž života njezina društva, povezuje s umjetnicima i kulturnim djelatnicima, upoznaje bilo društvenih odnosa i snagu tradicije i kulture toga naroda.
Hrvatska često šalje nepripremljene ljude u tu misiju lobiranja i prezentacije onog najvrijednijeg i najboljeg što može ponuditi na „svjetskoj tržnici kultura“ jer nemojmo zaboraviti da je i kultura u današnjem svijetu postala nezaobilazni dio biznisa kojim država kupuje svoju atraktivnost kao pravo veliko poduzeće. Činjenica je da se uloga diplomacije u suvremenom svijetu pod utjecajem globalizacije znatno promijenila, a nacionalne države ne samo da gube na suverenitetu, nego i na individualnosti i autentičnoj kulturnoj osebujnosti koja je predstavljala jednu od temeljnih značajki klasičnih nacija 19. i 20. stoljeća.
Što se tiče drugog dijela vašega pitanja o mojim ciljevima u promidžbi hrvatske kulture, oni su uvelike ovisili o više subjektivnih i objektivnih okolnosti u kojima sam se nalazila, a koje su utjecale na izbor mjesta, vremena i sadržaja promidžbe. Svaka je zemlja subjekt za sebe, svaka je kultura drugačija, ima drugačije spoznaje i vrijednosti, drugačije forme iskazivanja svojih sadržaja i drugačije interese spram drugih kultura pa tome trebate prilagoditi i djelovanje i s tim u svezi birati kulturne i umjetničke teme i programe koji će biti primjereniji podneblju u kojemu djelujete. Naravno, ukoliko vam institucije vaše države u tome pomognu procijenom o važnosti takve promidžbe i materijalnom potporom da ih realizirate.
Ipak, meni se posrećilo nekoliko velikih projekata, ali to je zahtjevalo sustavan i predan rad i istraživanje, puno kontakata s predstavnicima institucija na državnoj i lokalnoj razini te s umjetnicima, ali i s običnim građanima u zemljama u kojima sam obnašala diplomatske dužnosti. O tome svjedoče primjeri velike izložbe knjiga Marka Marulića u Nacionalnoj knjižnici u Madridu 2002. god., Hrvatsko proljeće na Balearima na kojem je sudjelovalo 200 naših umjetnika ili bogata izložba hvatske tradicijske kulture u Santiagu de Chile. To su samo nekoliko bisera hrvatske kulture koje sam imala čast pokazati svijetu. Ponosna sam na to što sam dovela Aboridžine u hrvatsko veleposlanstvo u Canberri što je izazvalo osobitu pažnju diplomatske zajednice u Australiji kao i organizacijom Hrvatskog humanitarnog božićnog koncerta u Australiji ili turnejom svjetski poznatog Gradskog zbora Brodosplit u Čileu. Ima još puno toga, a sve to bi bilo nemoguće realizirati bez zainteresiranih i susretljivih domaćina zemalja primateljica. Svaka od tih i drugih događaja ima svoju ljepotu. Na početku ideja izgleda neizvediva, nema novca, nema ljudi, a onda malo pomalo slažete mozaik, počinju dolaziti ljudi, skupljaju se i novci i na kraju stiže i publika.
Na koji ste način najbolje postizali multikulturalni dijalog tijekom svog dugogodišnjeg rada?
Otvorenom i promišljenom komunikacijom s ljudima iz različitih društvenih slojeva i političkih pozicija. Bez obzira na razlike u kulturi, jeziku i običajima, svi smo mi krvavi ispod kože i razumijemo dobro jezik poštovanja i srdačnosti, dušu otvorenu novim spoznajama željnu učenja i razumijevanja čudesnoga svijeta koji nas okružuje, srce osjetljivo za tuđu patnju i potrebu i zainteresirano da u odnosu s drugim i drugačijim ljudima i kulturama spozna dubinu vlastitoga bića.
Iskustvo koje imate je neprocjenjivo. Mislite li da se kroz hrvatsku kulturnu baštinu stranac može istinski upoznati s identitetom Hrvata, hrvatskog naroda?
Trebamo biti svijesni toga da svatko od nas može upoznati samo dijelić onoga što zovemo kulturnom baštinom i stvaralaštvom drugih naroda jer je to što susrećemo u našem vremenski ograničenom životu u nekoj sredini tek dio jedne sfere u kojoj se zrcali biće naroda oblikovano tijekom mnogih generacija. Njezine manifestacije su mnogolike – od obreda do objeda, od provoda do sprovoda – pa je nemoguće sve to obuhvatiti u jednom ograničenom doživljaju drugoga. Stranac, dakle, tek dašak toga bogatstva može osjetiti, obuhvatiti i doživjeti u prepoznavanju sličnoga iskustva ili upoznavanju novoga, u čuđenju nad ljepotama i autentičnosti pojedinih rješenja, zatečen domišljatošću u rješavanju životnih izazova nekog naroda jer kultura je skup manifestacija njegova punog života. Ako toga života (više) nema, onda je to isprazna maska i njegova loša imitacija. Ako nema sela, nema ni običaja. A što se tiče identiteta Hrvata, to je, kao i u drugih naroda, promijenjiva kategorija.
Idenitet jednoga naroda jest najmanji zajednički nazivnik njegovih snova i nadanja, vjerovanja i rješavanja egzistencijalnih izazova, njegove prošlosti, aktualnog života i odluke da zajednički ostvaruje budućnost svoju i svojih potomaka.
Na koji način hrvatska kulturna promidžba ima utjecaj na očuvanje nacionalnog identiteta Hrvata u inozemstvu?
Hrvatska kulturna promidžba nema neki osobiti značaj na oblikovanje i održanje ideniteteta Hrvata izvan Hrvatske. To uostalom i nije njezina primarna uloga. Očuvanju nacionalnog identiteta Hrvata u inozemstvu puno više doprinose programi učenja hrvatskog jezika, kulturna i športska društva koje osnivaju hrvatski iseljenici diljem svijeta, a pomaže ih financijski i stručnim kadrovima hrvatska država kao i bogata kulturna aktivnost hrvatskih katoličkih misija. Mogućnost studiranja u Hrvatskoj te sve češći posjeti domovini predaka također doprinose očuvanju hrvatskog identiteta naših iseljenika i njihovih potomaka.
Hrvatska kulturna promidžba pak, okrenuta je zemlji primateljici, a kad je ta aktivnost kvalitetna i kontinuirana, onda doprinosi osjećaju ponosa Hrvata koji u njoj žive i na neki način je potvrda njihove vrijednosti u očima stranaca. Hrvati i njihova veza s domovinom te njihov osjećaj pripadanja matici Hrvatskoj odličan su lobi i pravi promicatelji Hrvatske u svijetu, a njihova potreba da stvaraju, pišu, plešu i održavaju vrijednosti vlastite tradicije i autentične kulturne matrice u globaliziranome svijetu najbolji su dokaz njihove emotivne vezanosti uz domovinu porjekla.
Koja je uloga hrvatskih iseljenika u procesima stvaranja imidža Hrvatske u svijetu?
Kao što sam već spomenula, uloga hrvatskih iseljnika za stvaranje imidža Hrvatske u svijetu od velike je važnosti. Ondje gdje su hrvatski iseljenici bili zatvoreni u svojim „getima“ nije moglo doći do izražaja ni povjerenje ni pozitivne vrijednosti Hrvatske. Međutim ondje gdje su bili integrirani, uključeni u zajednicu, gdje su uspjevali izgraditi međusobno povjerenje s meanstreamom, ondje je njihova uloga u promidžbi Hrvatske bila učinkovita. To je osobito došlo do izražaja u vrijeme Domovinskog rata. Hrvatski iseljenici su zahvaljujući svome ugledu u zemljama useljenja uspjevali prenijeti istinu o Hrvatskoj svojim sugrađanima i političkom establišmentu bez obzira na dobro organiziranu propagandu agresora.
Kako u očima stranaca, općenito, izgleda hrvatska kulturna baština?
Stranci općenito vrlo malo znaju o hrvatskoj kulturnoj baštini. Nekoliko gradova, imena i običaja poznati su diljem svijeta strancima koji su ponešto načuli o Hrvatskoj, ali je to uglavnom sve. Oni svoj susret s Hrvatskom najbolje doživljavaju putem živih veza prijateljstava i emotivnih veza s ljudima iz Hrvatske. Zahvaljujući tim vezama najviše doznaju i spoznaju o Hrvatskoj, ali i zahvaljujući popularnoj kulturi festivala, sportskim i drugi natjecanjima, turističkim posjetama i slično. Tada se susreću licem u lice s prethodno nepoznatim činjenicama i najčešće se začude i oduševljavaju. Imala sam priliku o tome se osvjedočiti puno puta zahvaljujući posjetima i gostovanjima stranaca koja sam organizirala. U okviru Udruge OS koju sam osnovala 2013. godine i danas nastavljam tamo gdje sam umirovljenjem na promidžbi hrvatske kulture trebala stati.
Promatra li stranac Hrvatsku kroz svoj kulturni i nacionalni identitet ili kroz proces multikulturalizma?
Naravno, svatko promatra svijet kroz svoje naočale, kroz svoje kulturno iskustvo. Ne postoji neka općenita vizura koju bismo nazvali multikulturnom. Što bi to značilo? Multikulturno označava duhovni i fizički prostor u kojem se dodiruju različite kulture, ali tu nema dublje sinergije. Svaka od njih ipak živi svoj zasebni život. To ne znači da se one međusobno ne nadahnjuju ili da ponekad ne preuzimaju jedna od druge ono što doživljavaju ili prepoznaju kao dobro, mudro, poučno, primjenjivo, ali one su zasebni entiteti jer svaka od njih pronosi svoju vlastitost, svoj osebujni životni izričaj i ne uzmiče pred drugima. Dakle, ne postoji multikulturno motrište. Postoji duhovni prostor te „ruže vjetrova“ koji podrazumijeva poštovanje drugog i drugačijeg te obogaćuje i pruža iskustvo otvorenosti bratstvu svih ljudi i njihovih kulturnih izričaja bez obzira na razlike individualne i kolektivne svijesti.
Multikulturni svijet ne ukida nacionalne i etničke razlike nego im daje prostor za suživot. U praksi, međutim, nema idealog multikulturnog društva i mnoga europska društva danas žive u paralelnim svjetovima bez istinskog međusobnog dodira. Ovo treba jasno reći. Globalizacija je proces koji sa sobom nosi ništenja kulturnih različitosti u ime postkapitalističkog društva bogatih „elita“ i nebrojenih masa siromašnih čemu razaranje kulturnih osebujnosti nezaustavljivo doprinosi.
Koji su bili najzanimljiviji trenutci Vašeg diplomatskog života?
Ovo je jedno od najtežih pitanja jer mi nije lako izdvojiti nešto kao najzanimljivije. Sve mi je bilo zanimljivo. Život je zanimljiv i bogat sam po sebi, ali to se ne odnosi samo na diplomaciju. Samo treba živjeti otvorenih očiju i srca.
Koje su ključne osobe i ustanove za razvoj i perspektivu hrvatske kulturne promidžbe?
Na prvome mjestu su to državne institucije. Dakle, ministarstva kojima je u opisu posla promidžba hrvatske kulture. Ali i sve druge ustanove, pojedinci, umjetnici, privatne osobe – svaki građanin, svatko tko predstavlja svoju zemlju izvan njenih granica. Svijest o važnosti kulturne promidžbe, kao što sam rekla na početku, kod nas je veoma niska. Mi uopće nemamo jednu instituciju, institut, forum ili program zadužen za kulturnu promidžbu Hrvatske u svijetu kako to imaju mnoge druge veće i manje države.
Pred koju godinu MVEP je organizirao projekt pod nazivom „Hrvatska kuća“, ali je i to iz nekih razloga zaustavljeno. Zasad MVEP provodi samo Javni poziv namijenjen udrugama prijateljstva hrvatske s drugim državama i to isključivo promiče te druge države u Hrvatskoj. Promidžba kulture i prijateljstva među narodima trebala bi biti dvosmjerna ulica. Hrvatska bi na prvom mjestu trebala voditi računa da potiče organiziranje i djelovanje društava prijateljstva u zemljama gdje djeluju naše misije i naša dijaspora (osnovala sam jedno takvo društvo 2000. godine u Španjolskoj) jer prijateljske zemlje kojima je stalo do vlastite promidžbe obično ulažu u takve aktivnosti u zemlji primateljici i podupiru djelatnosti društava prijateljstva koja promoviranju njihovu kulturu i umjetnost (spomenimo samo primjere Francuske, Španjolske, Italije, Mađarske u RH). Otkuda to da bi nama trebalo biti važnije da promoviramo i plaćamo njihovu kulturu u Hrvatskoj nego njima samima, i još k tome novcem iz fonda Ministarstva vanjskih i europskih poslova? Ali nam itekako treba biti važno da promoviramo vlastitu kulturu u drugim zemljama. Zašto je ipak tako da dajemo prednost drugima, to si ne umijem objasniti.
Prema Vašem iskustvu, imamo li mi dobar odnos prema strancima?
Općenito govoreći mi smo otvoreni spram stranaca i naš je odnos prema njima srdačan i susretljiv. Naravno, to opet ovisi o mnogim čimbenicima čije bi razmatranje zahtjevalo puno više prostora. Mi smo jedna od rijetkih zemalja u EU s toliko brojnim etničkim manjinama i zakonom koji im omogućuje njegovanje njihovih kulturnih vrijednosti, baštine i identiteta. To govori o tome kakav je naš odnos prema drugima i drugačijima. Živimo te različitosti mada još nismo iskusili istinski susret s useljenicima u većim brojevima koji će doći s posve drugačijim običajima i svjetonazorom iako nam je to vrijeme već pred vratima. Kako ćemo na ta iskušenja reagirati, kome ćemo otvoriti vrata i pružiti mu mogućnost egzistencije u Hrvatskoj, koliko će takve nama strane kulture utjecati na našu svakodnevicu pa i na mijenu identiteta nacije tek trebamo vidjeti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
