Junak Vukovara i Domovinskog rata, čovjek koji je svojom ljudskošću i hrabrošću bio stup obrane grada heroja. Hrvatski narod ostat će mu vječno zahvalan, a on, pukovnik Marko Babić, bio je i ostat će, u poplavi lažnih i umjetnih, istinska moralna vertikala Hrvatske.
Marko Babić rođen je 16. veljače 1965. godine u Vukovaru, sin Ive i Stipana. Bio je najmlađi od troje djece. Nakon završetka osnovne i srednje škole odlazi raditi u Švicarsku. Shvativši važnost povijesnog trenutka vraća se u travnju 1991. godine u Vukovar. Svojim životom, ratnim putem i postupcima pokazao je da ga je vodila ljubav prema obitelji, narodu i domovini, a ne mržnja, čak ni prema pobunjenim Srbima i JNA koji su rušili njegov grad i ubijali njegov narod.
Po povratku se priključio hrvatskim braniteljima na Trpinjskoj cesti. „Bila je to grupa od 15-ak ljudi, uvijek smo bili skupa. Kada su početkom srpnja Srbi poubijali naše policajce u Borovu Selu, mi smo obukli vojne odore. Marko je bio veliki čovjek. Kada su tenkovi krenuli na Trpinjsku, rekao je: ‘Moramo pokazati drugima da ih možemo zaustaviti. Tek kada to učinimo, ljudi neće bježati, nego će ostati i boriti se do kraja!’ Da, on je srušio 14 tenkova, najviše od svih, ali time se nije hvalio i nikada nije isticao svoje posebne zasluge“ svjedočio je o Marku Babiću suborac Zoran Sablić.
Marko Babić bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre. Sam je na Trpinjskoj cesti uništio 14 neprijateljskih tenkova i organizirao iznimno uspješnu protuoklopnu borbu u zoni odgovornosti 3. bojne, posebno protuoklopne vodove „Žuti mravi” i „Pustinjski štakori”. Nakon pogibije Blage Zadre, preuzeo je zapovijedanje 3. bojnom.
Jedan od najtežih napada bio je 14. rujna 1991. „Kada sam vidio koliko ih je, doživio sam šok. Sve je bilo puno tenkova, sve se treslo od njih“ – ispričao je poslije objašnjavajući kako su puštali tenkove da se približe. Kroz vrtove kuća su se provlačili, dočekali prvi tenk u koloni, udarili, povukli se 50 metara, pa udarili drugi. Tenkove su gađali kroz ograde prema cesti. Poslije je rekao kako je „naša sreća bila što je JNA krenula arogantno i bahato, pješadiju su ostavljali 200-tinjak metara iza pa su tenkovi onda bili kao ‘pečeni pilići’“. Za njega se govorilo da „gađa tenkove kao da su obične limenke“. S tim se, međutim, nikad nije osobno hvalio, ni busao u prsa. Nakon pogibije Blage Zadre postao je zapovjednik obrane Borovog Naselja. Sve do zadnjih dana vukovarske bitke, bivša JNA nije uspjela sa svojim tenkovima probiti obranu Trpinjske ceste. Po slomu obrane Vukovara s nekolicinom branitelja izišao je u proboju.
Njegove suborce jako se dojmilo što on prema pobunjenim Srbima i vojnicima JNA cijelo vrijeme obrane Vukovara nije iskazivao mržnju niti pokazivao želju za osvetom iako su isti 14. rujna 1991. odveli njegove roditelje te ih pogubili u selu Bobota nedaleko Vukovara.
Nakon izlaska iz Vukovara sudjelovao je na drugim bojištima u Domovinskom ratu. Kraj rata dočekao je u činu pukovnika te je Hrvatsku vojsku napustio 1997. no nije htio ići u mirovinu. Na pitanje zašto to nije učinio, novinarima je rekao da se nije borio za mirovinu i povlastice, nego za Vukovar i Hrvatsku. Neumorno je radio na promicanju vrijednosti Domovinskog rata. Bio je jedan od producenata dokumentarca Heroji Vukovara.
Umro je od posljedica moždanog udara 5. srpnja 2007. u Kliničkoj bolnici Rebro u Zagrebu. Pokopan je 7. srpnja te godine na Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja u Vukovaru. Na posljednjem ispraćaju legendarnog heroja na vukovarskom Memorijalnom groblju okupilo se više od pet tisuća ljudi.
Njegova sestra gostovala je u Bujici te je na pitanje voditelja što bi učinila da u budućnosti na Srednjoj strukovnoj školi u Vukovaru, koja se zove po njezinu pokojnom bratu, osvane ime njezina brata ispisano ćirilicom, na nekoj dvojezičnoj ploči, Kata Lozančić je bez imalo razmišljanja odgovorila: „Pa, skidat ću je! Ne bojim se sankcija. Kako sam je otkrila tako ću je i skinuti.”
Srednja strukovna škola Vukovar od 18. prosinca 2018. nosi ime legendarnog vukovarskog heroja, pukovnika Marka Babića. Ploču s novim imenom škole otkrili su sestra i brat pukovnika Babića Kata Lozančić i Ivan Babić. (izvor: braniteljski-portal.com)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
