“U našem medijskom prostoru nedavno se pojavio članak o navodnom nagovještaju pobune u Crkvi u Hrvatskoj zbog prisiljavanja na cijepljenje, osobito potenciran kroz svoj naslov. S obzirom na utjecaj tako lansiranih poruka na javno mnijenje (prema statistikama te iste novine 73% njezinih čitatelja čita samo naslov) potrebno je iznijeti nekoliko primjedbi i pojašnjenja u svrhu izbjegavanja zablude, kako kod vjernika, tako i kod građana općenito”, ističe u komentaru za Narod.hr katolički svećenik čiji su podatci poznati uredništvu.
U svom se komentaru osvrnuo na nedavno objavljen tekst u Večernjem listu pod naslovom “U Crkvi pobuna zbog prisiljavanja na cijepljenje, nazire se veliki sukob”.
Podsjetimo, Večernji list navodno doznaje kako neki hrvatski svećenici ovu odluku smatraju skandaloznom i navodno se sprema pobuna. Jedan od njih, koji se zasad nije htio javno predstaviti, tvrdi kako je dojam da se čuju samo glasovi onih koji bezuvjetno i bez priziva savjesti pozivaju na cijepljenje.
“U Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj na pomolu je prava pobuna zbog prisiljavanja na cijepljenje, koja će eskalirati sljedećih dana istupima brojnih uglednih katoličkih teologa i svećenika. Točnije, već nekoliko dana u Crkvi svećenici se sastaju u tajnim kružocima”, piše Darko Pavičić.
“Nakon odluke katoličke biskupije u Zrenjaninu o obveznom cijepljenju klera, svećenici se tajno sastaju i snimaju videoizjave kojima će se obratiti vjernicima”, navodi se u Večernjem listu.
Komentar katoličkog svećenika na taj tekst pročitajte u nastavku:
POZIV NA DIJALOG ILI POBUNA!?
Zašto poziv na dijalog nije poziv na pobunu – reakcija svećenika na medijske napise
Uvod
U našem medijskom prostoru nedavno se pojavio članak o navodnom nagovještaju pobune u Crkvi u Hrvatskoj zbog prisiljavanja na cijepljenje, osobito potenciran kroz svoj naslov.
S obzirom na utjecaj tako lansiranih poruka na javno mnijenje (prema statistikama te iste novine 73% njezinih čitatelja čita samo naslov) potrebno je iznijeti nekoliko primjedbi i pojašnjenja u svrhu izbjegavanja zablude, kako kod vjernika, tako i kod građana općenito.
Pobuna ili dijalog?
U tekstu se međusobno suprotstavljeni pojmovi: „pobuna” i „dijalog” koriste u istom kontekstu. Takav zbunjujući postupak traži razjašnjenje pojmova pobuna i dijalog. U protivnom bi pogled na stvarnost dijaloga kao takvog u društvu mogao biti iskrivljen i dijalog označen kao društveno nepoželjan.
Pobuna?!
Koristiti riječ «pobuna», naročito u kontekstu današnjega vremena, a pogotovo unutarcrkvenog života, vrlo je neprikladna riječ, jer za sobom povlači različite asocijacije. To je teška riječ koja se najčešće stavlja u negativni kontekst, verbalnog ili čak fizičkog nasilja, revolucije, nečeg spornog što će ugroziti mir i sigurnost, ravnotežu Crkve ili društva kao takvog.
Općenito se znade da riječi treba pažljivo koristiti, u pisanom ili izrečenom obliku, jer ostavljaju posljedice ili plodove koje je često teško kontrolirati ili «pobrisati», naročito ako su riječi negativne – vrijeđajuće, nasilne ili uznemirujuće. Takve riječi odvraćaju pažnju s merituma stvari, od onog bitnog, a čitatelja odvlače u neke sfere, daleko od istinske stvarnosti i zbivanja u društvu pa i u samoj Crkvi. Krenimo zato ( i u ovom osvrtu i u svojim osobnim životima) redom, staloženo i polako, bez emotivnih ispada, stvaranja tenzija, na put iskrenog traženja istine i razumijevanja stvarnosti u kojoj živimo.
Crkva i društvo
Dijalog i istina, pravednost i sloboda, sloboda savjesti i dostojanstvo ljudske osobe
Obratimo sada pažnju na nekoliko uvodnih premisa za pojašnjenje pojma dijalog i njegove povezanosti s Crkvom:
1. Crkva kao promicateljica cjelovitog dobra čovjeka u svakome narodu uvijek je otvorena i promiče dijalog oko bitnih pitanja te brine za čovjeka i brani ga, jer ga ljubi, slijedeći primjer i poziv Krista koji je za njega prolio svoju krv, a šo se posebno odnosi na članove Crkve.
2. Dijalog se posebno snažno naglašava kao crkvena «metoda» ili čak habitus njezinoga djelovanja, naročito u razdoblju nakon Drugog vatikanskog koncila, u kojemu želi ostvariti kvalitetan odnos sa svijetom i suvremenim strujanjima na području kulture, prosvjete, znanosti, očuvanja prirode (okoliša) i drugih odrednica ljudskoga života i djelovanja, na osobnoj i društvenoj razini.
3. Crkva je posebno pozvana biti i promicateljica i čuvarica (braniteljica) slobode i dostojanstva čovjeka, vrednota koje proizlaze iz same ljudske naravi, stvorene na sliku Božju, gdje su razum i volja u svakome čovjeku vjerni odraz te Božje slike.
4. Crkva i u svojoj povijesti nosi svjedočanstvo i vrlo snažnog dijaloga unutar nje same. Povijest Crkve bilježi koegzistenciju različitih teoloških škola ili pravaca koji su na svoj specifičan način pridonijeli ispravnom shvaćanju i formuliranju vjerskih i moralnih istina, upravo zahvaljujući slobodi promišljanja i dijaloga, koje je vodila ljubav prema istini.
Taj dijalog na poseban način potiče i papa Franjo, koji je na razini sveopće Crkve i u pojedinim partikularnim crkvama nedavno pokrenuo tzv. sinodalni hod Crkve podijeljen u tri dijela (dijecezanski, kontinentalni, univerzalni), koji će obuhvaćati savjetovanja i razlučivanja te završiti sinodom koja će se održati u listopadu 2023. godine u Rimu. Savjetovanje i razlučivanje kao sastavnice ovog sinodalnog hoda svakako ne postoje bez dijaloga, a dijaloga nema bez uzajamnog poštovanja i slobode, gdje se u atmosferi sigurnosti i prihvaćanja, traži istina, odnosno Božja volja za Crkvu u sadašnjem trenutku i specifičnim okolnostima.
Zadaća Crkve danas
Crkva prema tome i danas ima posebnu zadaću stvaranja pravoga ozračja za dijalog kako u njoj samoj, tako i u društvu, kao i zadaću obrane ljudskog života i dostojanstva svakog čovjeka, bez obzira na konfesionalnu ili neku drugu pripadnost.
Iz svega navedenog je jasno da dijalog nema ništa zajedničko s „eskalacijom pobune”, nego je upravo suprotno – pretpostavka za mirni suživot i inkluzivni rast društvene zajednice ili, na unutarcrkvenom području, neizostavni čimbenik kako prepoznavanja znakova vremena, tako i dubljeg razumijevanja božanske objave i posljedično – vitalnosti i zajedništva u Crkvi.
Svećenici – «glas koji viče u pustinji!», a ne pokretači «pobune»
Ima mnogo onih sinova Crkve, klerika i laika, koji osjećaju da bi Crkva na tom području (očuvanja dijaloga, slobode i ljudskog dostojanstva te traženja istine), posebno u tjeskobnoj situaciji ove pandemijske krize, trebala učiniti više za čovjeka i narod kojemu je poslana služiti; biti prisutnija, bliskija, glasnija, suosjećajnija svakom čovjeku, a posebno svojim sinovima i kćerima, koje je u krsnom studencu, po Duhu Svetom porodila.
Osobno ne poznajem niti sam čuo od svoje braće svećenika da među nama ima netko tko bi kovao urote ili planirao pobune u Crkvi ili protiv Crkve, kao niti protiv svoje domovine.
No, susrećem svećenike koji sa svojim narodom dijele njegove radosti i žalosti, osjećaju njegove potrebe, tuge i nevolje; znadem i mnoge vjernike laike, plemenite i poštene ljude koji su toliko radosni kada osjete brigu nas svećenika u svakoj životnoj situaciji, a posebno u ovoj našoj pandemijskoj. Znadem i da su mnogi vjernici laici tužni i osjećaju se usamljeno i ostavljeno, jer u svojim sredinama gdje žive i rade proživljavaju mobbing i mnoge pritiske, jer žele živjeti slobodno, po svojoj savjesti, svoju katoličku vjeru.
Poziv na dijalog
Imajući sve to na umu, sasvim je razumljivo da među svećenicima ima onih koji žele uputiti otvoreni poziv na dijalog, te poštovanje slobode i dostojanstva svakog čovjeka bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu pripadnost, spol, dob ili stalež. Takav poziv nije tek neko unutarcrkveno pitanje, nego se odnosi i na društvo u cjelini, i to posebno s obzirom na cjelokupnu situaciju oko bolesti Covid-19.
Poziv je to na dijalog, rasprave i slobodno sučeljavanje različitih mišljenja i pogleda na Covid-19 (koji bi se odvijao na seminarima, simpozijima, tribinama, ali i u medijskim kućama, sekularnim i crkvenim: novine, TV, internet portali, radio postaje) kako u Crkvi, tako i u društvu.
Taj dijalog, što je začuđujuće, nedostaje pogotovo u znanstvenoj i stručnoj zajednici, u kojoj se može osjetiti zatvorenost prema znanstvenicima i stručnjacima, koji misle drugačije i čiji se stručni pogledi i klinička iskustva ne poklapaju s onima «većine», ili «službenim izjavama znanstvenih institucija ili opet različitih komora stručnjaka», koje, ili šute, ili su svojim bezuvjetnim, uniformnim stavom ili izjavama zatvorile mogućnost slobodnog istupa, koji će odmah biti popraćen prijetnjom sankcija, zbog povrede kodeksa časti ili «(u)zbunjivanja javnosti».
Razlozi za zabrinutost
Stoga je zabrinjavajuće što se spominjanje takvog mogućeg doprinosa poziva na dijalog povezuje s „eskalacijom pobune” i praktički unaprijed predstavlja kao svojevrsnu zavjeru. Tako se, možda i nesvjesno, promiče stvaranje teorija o zavjerama.
Zabrinjavajuća je također atmosfera sprečavanja dijaloga, razmjene različitih iskustava, i traženja istine oko bolesti Covid-19, u društvu općenito, a naročito u stručnim i znanstvenim krugovima.
Takva atmosfera se nužno prelijeva i na Crkvu, te negativno utječe i na same pastire, koji jednostavno nemaju druge, nego vjerovati znanstvenicima i stručnjacima, jer sami nemaju specijalističku naobrazbu iz područja biotehnologije, biomedicinskih znanosti, i drugih srodnih znanstvenih grana te smatraju da sve treba prepustiti struci.
No, ako ta ista struka u sebi guši legitimnu znanstvenu raspravu i ne uvažava različitost, nego se drži nečega kruto, što se prije pa i danas u negativnom kontekstu govora o Crkvi, naziva «dogmatizmom», onda takva struka samu sebe diskreditira, tj. čini nevjerodostojnom.
Osjećaj obeshrabrenosti i napuštenosti kod mnogih vjernika te nesnalaženje crkvenih pastira u trenutačnoj situaciji pobuđuje, dakle, duboku zabrinutost.
O kakvoj je situaciji zapravo riječ?
Atmosfera u Crkvi i u društvu zadnje dvije godine obilježena je strahom i tjeskobom, kako zbog same bolesti Covid-19, a još više zbog (neizravne) prisile na cijepljenje protiv istoimene bolesti. Ta prisila iz mjeseca u mjesec poprima sve veće razmjere, gdje se putem emocionalne i moralne ucjene te prijetnjom oduzimanja temeljnih ljudskih prava i sloboda, sve ljude usmjerava (čitaj: prisiljava) da prime cjepivo, bez uvažavanja njihovog neotuđivog prava na priziv savjesti, zbog moralne okaljanosti samog cjepiva koja su povezana sa staničnim linijama namjerno pobačene djece, te zbog nedovoljnih podataka o sigurnosti, naročito s obzirom na dugoročne posljedice cijepljenja.
Javni istupi svećenika i vjernika laika – ZA, a ne protiv!
Tko god u takvoj atmosferi dobronamjerno iznese svoja pitanja, traženja i čežnje svoga srca za slobodom, pravdom, istinom, obranom ljudskog dostojanstva, nipošto neće biti sam u svome nastojanju, nego će posuditi svoj glas tihom mnoštvu pogođenih i ucijenjenih.
Ako će svojim istupom ohrabriti i podići samo jednog čovjeka, takav će javni poziv već imati smisla, tim više ako će on proizići iz osluškivanja glasa savjesti po molitvi, razmatranju i zajedničkom promišljanju. Pritom je diskrecija sastajanja poželjno ozračje povjerenja i zajedništva, a ne subverzije.
Takav istup ne bi bio protiv – Crkve, biskupa, braće svećenika ili vjernika laika koji drugačije misle i osjećaju. On ne bi bio ni protiv domovine, zdravstvenih djelatnika, političara niti bilo kojeg dužnosnika društva ili države, niti ikoje institucije. Jedino čemu bi se protivio jest onome što je protivno dobru čovjeka i društva!
Naprotiv, taj poziv bio bi za – za čovjeka stvorena na sliku Božju kojemu treba dati podršku i snagu za život u ovim i drugim teškim okolnostima; za slobodu odlučivanja i slušanje glasa savjesti, nasuprot prisile koja je uvijek neprihvatljiva, a posebno kada se ne temelji na znanosti niti na ispravnim moralnim kriterijima, nego partikularnim interesima; za iskreno traženje istine u svjetovnim i vjerskim krugovima.
Zaključno
Nasuprot krivoj percepciji mogućeg poziva na dijalog kao poziva na pobunu i time opasnosti za Crkvu i društvo, sasvim je razvidno da je takav poziv poželjan i izuzetno koristan za cjelovito dobro čovjeka i za opće dobro – sve dok se radi o mirnoj i argumentiranoj obrani dostojanstva «svakog čovjeka jer je čovjek», na sliku Božju stvoren, koji želi živjeti svoje dostojanstvo. U istom smislu takvoj nakani ne odgovaraju niti kategorije prosvjeda ili bunta, sve dok ona ostaje u okviru poziva da pravda, istina i ljubav budu kriterij djelovanja u svakoj životnoj situaciji, pa i u onoj kriznoj.
Neka na sve nas siđe Mir i Božji blagoslov!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
