John Locke u djelu Pismo o toleranciji navodi ljude i vlasti na blagost i toleranciju. Problem je današnjeg društva, ali i prijašnjih, osjećaj da je moje, odnosno naše ponašanje ispravno. Budući da se ponašanje sastoji, nastaje od mnogih karakteristika koje čine ponašanje i one su ispravne. U te se karakteristike najčešće ubraja političko opredjeljenje, stavovi o gospodarstvu, ali i vjera. Pri tome se oni drugi, koji se percipiraju da nemaju iste karakteristike, smatraju zaostalima i da se trebaju uvjeriti u ispravnost naših karakteristika. U takvim okolnostima često dolazi do sukoba na relaciji mi i oni pri čemu se zaboravlja da su svi ljudi nastali na sliku i priliku Boga, odnosno da su svi ljudi jednaki pred Bogom i ljudima.
Da bi se stalo na kraj mogućim sukobima treba nastojati biti tolerantan. Najjednostavnije se može objasniti s riječima da što ne želiš sebi nemoj željeti niti onome drugom. Točnije, ako ne želiš da netko tebe mijenja, da te na silu uvjerava u druge stavove nemoj niti ti drugoga. U današnjem svijetu u kojemu postoje velike razlike u vjerovanju, prihvaćanju ideologija i načinu življenja tolerancija se primjenjuje na odnose među ljudima različitog uvjerenja i življenja. Tko ima svoje životne stavove što mu ih nalaže njegova savjest, a živi s ljudima drugačijeg mišljenja i vladanja, prakticira krepost tolerancije u odnosu na druge, čvrsto ostajući uz svoje, a poštujući ljudsko i vjerničko dostojanstvo bližnjega.
Potreba za tolerancijom se naročito javlja na područjima granica. Najbolji je za to primjer cijela pogranična regija na granici Osmanskoga Carstva i Habsburške Monarhije tijekom 17. stoljeća. Na tome je prostoru ovisno o potrebama ljudi bilo i tolerancije i netolerancije. Kada bi se trgovalo nije bio važan konfesionalan, etnički i kulturni krug kome pripada jedna od stranaka. Na neki način možemo govoriti o uvjetovanoj toleranciji. U isto su vrijeme Židovi diljem hrvatskih povijesnih zemalja, a pod dinastijom Habsburgovaca plaćali za toleranciju. Što se tiče područja Turske Hrvatske tijekom osmanske vlasti jedan je od boljih primjera područje nahije Valpovo.
Potrebno je prije opisivanja navesti da se pod pojmom Turska Hrvatska može podrazumijevati cijelo područje današnje Slavonije, Banovine, Korduna, Like i Dalmacije koje je bilo pod osmanskom vlasti, a ne samo područje današnjeg Bihaća, Jajca i Banja Luke. Sve u svemu, na prostoru nahije Valpovo je prije dolaska osmanske vlasti bilo samo katoličko stanovništvo. Tijekom osmanske vlasti muslimani su naseljavani u Valpovo i u ostala veća naselja nahije dok su katolici postajali kalvini zbog veće tolerancije od strane vlasti. Oni koji su živjeli dalje od središta nahije ostajali su katolici. Tijekom dolaska habsburške vlasti na područje okruga Valpovo svi muslimani odlaze južno od Save. U isto su vrijeme kalvini postajali katolici. Znajući tadašnju vjersku politiku muslimana u Osmanskom Carstvu, ali i drugih islamskih država da muslimani ne bi trebali živjeti na području nemuslimanskih država treba nam biti jasnija migracijska politika potonjih. U vrijeme ranoga novoga vijeka teško možemo govoriti o nekoj vrsti tolerancije. Jedino se javlja pod utjecajem ekonomskih ili osobnih uvjeta kao recimo ljubav, požuda. Kao dobar primjer možemo navesti odnos jednog mladića pravoslavne vjeroispovijesti i djevojke katoličke vjeroispovijesti. Djevojka je živjela na prostoru trgovišta Valpovo, a mladić je bio rodom iz Bosne s tim da je tada boravio u zapadnom dijelu valpovačkog vlastelinstva. Nakon što su se neko vrijeme družili bez znanja okoline nisu uspjeli ostati nezapaženi. Njihova je veza bila osuđena i panduri su poslani da kazne mladića. U isto je vrijeme i djevojčin otac bio novčano kažnjen jer nije pazio na svoju kćer i samim time dopustio takvu vezu.
U spomenutom je primjeru došlo do suradnje između crkvene i državne vlasti. U ime je Crkve tadašnji župnik trgovišta Valpovo osudio spomenutu vezu jer mladić nije konvertirao na katoličanstvo. Uz to došlo je i do seksualnog čina prije braka. Pod utjecajem dobrog odnosa između župnika franjevca i upravitelja vlastelinstva zadnje spomenuti je zapovjedio potragu za mladićem koja je bezuspješno završila. Iz svega navedenoga možemo uočiti netoleranciju prema drugome pri čemu dolazi do homogenosti pojedinih vlasti i ljudi iste vjeroispovijesti. Spomenuta je suradnja protkana unutrašnjom tolerancijom katoličke zajednice. Vlastelinska uprava se nije uplitala u duhovna pitanja, dok se isto tako crkveni ljudi – franjevci nisu uplitali u opću sigurnost zajednice.
Takav način ponašanja John Locke smatra jednim od idealnih unutar pojedine zajednice. Prema njemu se crkveni ljudi ne bi trebali miješati u državne poslove, ali bi se trebali brinuti za spasenje duša. U isto vrijeme bi svjetovne vlasti trebale brinuti za sigurnost ljudi.
Iz svega navedenoga možemo donijeti nekoliko zaključaka. Tolerancija i netolerancija su prisutne u svakome društvu i zajednici. Ovisno o potrebama ljudi u određenom se razdoblju naginje jednoj od dvije krajnosti. Ipak, treba naglasiti da netolerancija prema određenoj osobi i zajednici ne mora značiti netoleranciju i prema svima drugima.
Locke, John. Pismo o toleranciji. Prijevod Nazifa Savčić. Zagreb: Srpsko narodno vijeće, 2015.
Mažuran, Ive. Valpova – sedam stoljeća znamenite prošlosti. Valpovo: Ogranak Matice hrvatske, 2004.
Petrić, Hrvoje. „Katolička obnova i konfesionalne tolerancije/netolerancije na širem prostoru Triplexa Confiniuma do oko 1630. godine: Primjer grada Koprivnice.“ Croatica Christiana Periodica 30 ( 2006 ): 55-63.
Sršan, Stjepan, ur. Kanonske vizitacije, Valpovačko-miholjačko područje ( 1730.-1830. ) knj. III. Osijek: Državni arhiv, 2005.
Zovkić, Mato. „Tolerancija u Crkvi.“ Crkva u svijetu 18 ( 1983 ): 344-349.
