U Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu u pripremi je prva retrospektivna izložba Julija Knifera (Osijek, 1924. -Pariz, 2004.), umjetnika koji je svojim nekonvencionalnim pristupom mediju slikarstva obilježio drugu polovicu 20. stoljeća.
Retrospektiva pod nazivom “Julije Knifer – bez kompromisa”, bit će od 20. rujna do 6. prosinca 2014., kustosica izložbe je Radmila Iva Janković, suradnici su Ana Knifer i prof. dr. Zvonko Maković, a autor likovnog postava je Filip Kožarić.
Uz odabir ključnih djela iz fundusa MSU-a, djela na izložbi bit će posuđena iz mnogih privatnih i javnih kolekcija, među kojima su i najznačajnije svjetske zbirke moderne i suvremene umjetnosti – poput MoMA-e u New Yorku, Centra Georges Pompidou u Parizu, Mamca u Ženevi.
Neka od tih djela nikada prije nisu bila izložena u Hrvatskoj, ističu iz MSU-a.
Julije Knifer u svijetu umjetnosti je postao prepoznatljiv po geometrijskoj formi meandra do kojega dolazi početkom 60-tih godina tragajući za krajnjom redukcijom svih izražajnih elemenata.
„U roku od nekoliko mjeseci došao sam tako reći do kraja, to jest do crnobijele slike (koju sam nazvao anti-slikom), do meandra od kojeg se dalje jednostavnije ne može“, rekao je svojedobno Knifer
Težeći svođenju izraza na što jednostavnije oblike još za vrijeme studija na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu (1951.-1957.), usvojenim jezikom kubizma od prepoznatljivih motiva iz stvarnosti (pejzaža, portreta) kreće prema posve apstraktnom izrazu.
No, sve ono što će kasnije ponavljati u njegovom radu, navijestio je još prije upisa na Akademiju, serijom Autoportreta koji kontinuirano nastaju nekoliko godina za redom (1949-1952.) kao svojevrsni dnevnički zapisi.
Krivudava rijeka Meandar u likovnoj umjetnosti postala je sinonim vječnog protjecanja života. Julije Knifer taj će arhajski simbol dopuniti vlastitim, individualnim tumačenjima, otvarajući najjednostavnijim mogućim, ali krajnjim i suprostavljenim vizualnim sredstvima složena pitanja o ljudskoj egzistenciji, ističu iz MSU-a.
„Vjerojatno sam svoje posljednje slike već načinio, a prve možda nisam“ – rečenica koja se logikom meandra neprestano ponavlja u Kniferovim Zapisma iz 1976., daje nam ključ za ulazak u svijet u kojemu kronologija i kontinuitet nemaju nikakvo značenje.
Kniferov jezik stroge geometrije neprestano je provocirao svrstavanje u različite pravce svjetske poslijeratne umjetnosti (konstruktivizam, minimalizam, primarno slikarstvo), omogućivši mu još od ranih 60-tih godina 20. stoljeća sudjelovanje na važnim svjetskim izložbama.
Ipak, Kniferovo stvarno duhovno ishodište pripadanje je neoavangardnoj grupi Gorgona (1959.-1966.) čiji su članovi polazišta za nekonvencionalno umjetničko djelovanje pronalazili u filozofiji egzistencijalizma, apsurda i zena, stvarajući platformu novim umjetničkim pojavama koje će zaživjeti jedno desetljeće kasnije.
Kniferov procesualan, krajnje discipliniran i gotovo asketski pristup „radikalne volje“ do krajnosti će se očitovati u seriji crteža-meandara koje započinje krajem 80-tih godina kada tragom grafitne olovke mjesecima, do krajnjeg zasićenja prekriva površine papira, upisujući u njih vrijeme vlastita bivanja.
