Umjetnik Danijel Deverić: Svojim djelima želim poslati poruku da svaki talent treba razvijati

Umjetnik Danijel Deverić ovih dana ima pune ruke posla, angažiran je u izradu ilustracija ‘Priča iz davnine’ za zakladu : ‘Čujem, vjerujem, vidim’, za osobe sa posebnim potrebama. Također, djeluje u zajednici ‘Ekosspiritus’ u izradi ilustracija za katehetski materijal. U slobodno vrijeme ga veseli izrada portreta, što mu je i najčešća tematika, jer kako kaže: ‘Iz lica se mnogo toga može iščitati’.

Unatoč svim navedenim aktivnostima, dopustio je da ga i mi, doduše preko intervjua, ‘iščitamo’.

Narod.hr: Možete li se prisjetiti svojih umjetničkih početaka?

Deverić: Moji umjetnički počeci sežu od samih mojih početaka, od djetinjstva, odnosno od prvog susreta ili prvog „upoznavanja“ sa olovkom i papirom. Znači već prije nego sam naučio pisati, naučio sam crtati. To se još ne naziva umjetnošću, ali već sam tada jako zavolio olovku. Ono što volite, to i radite! A ljubav prema crtanju je najvažniji dio, zapravo najvažniji preduvjet da biste u tome mogli biti dobri i da biste to razvijali. Najviše od crtačkog pribora volim olovku.

Umjetnik – samouk

Samouki sam crtač i jednostavno mi je to oduvijek dosta dobro išlo. Bog mi je darovao taj dar da mogu gledati, promatrati svijet, ljude, životinje i stvari oko sebe i da ih mogu crtežom prikazivati. U crtež se može utisnuti vlastiti doživljaj svijeta, emocija, subjektivno viđenje nekih stvari.

‘Kroz crtež se može komunicirati u jednoj nesvakidašnjoj dimenziji, pa me to ispunjava i to je ono što volim raditi.’

U početku sam crtao jednostavnije crteže, karikature, stripove, a kasnije što sam više razvijao taj dar, počeo sam crtati i složenije crteže. I tako iz dana u dan želim sve više usavršavati crtačke tehnike.

Narod.hr: Dijagnosticirana vam je disleksija, postoji li u toj priči neka veza s umjetnošću po vašem mišljenju?

Deverić: Naziv disleksija zapravo zvuči kao neka bolest. Pogotovo kad se koristi medicinski pojam „dijagnosticirati“, onda to još više zvuči kao nešto loše. No disleksija je specifična poteškoća sa čitanjem i načinom obrade u mozgu tog pročitanog teksta, zapravo poteškoća sa dekodiranjem slova u glasove.

‘Smatram da i disleksija može biti dar.’

Ona se definira i kao teškoća u učenju, no nema veze sa manjkom inteligencije, čak štoviše, disleksičari su često vrlo inteligentne i nadprosječno inteligentne osobe. Također su to često vrlo kreativne osobe. Mnoge osobe koje su zadužile čovječanstvo svojim vrhunskim otkrićima, izumima, genijalnim mislima, neprocjenjivim umjetničkim dostignućima imali su problema sa disleksijom.

Slavni disleksičari

Tek nekoliko zvučnih imena poput Hans Christian Anderson, Agatha Cristie, Ernest Hemingway, Albert Einstien, Tomas Edison, Isaac Newton, John Lennon, Tom Cruise, govore da disleksija nije nužno nešto loše. Meni su ipak zanimljiviji disleksičari poput Pabla Picassa, Leonarda da Vincia, Vincet van Gogha, Augusta Rodina, Walta Disneya, Richarda Rogersa jer su bili najveći svjetski likovni umjetnici. Zato mogu reći da je svima njima bilo zajedničko to da su bili disleksičari,a iz toga mogu zaključiti da je disleksija na neki način dar i kao takvu sam ju prihvatio. Logoped kod kojega sam išao još u osnovnoj školi mi je tako to i protumačio.

‘Likovno se najlakše mogu izraziti, pa i pismeno.’

Jedan dio mozga je malo „tuplji“, ali se zato neki drugi dio jako „izoštrio“. Eto, zato mislim da disleksija ima veze sa ovim, meni najdražim načinom izražavanja.

Narod.hr: Kako je bilo nositi se s njom i koliko je utjecala na vaš daljni razvoj?

Danijel Deverić: U početku sam imao problema, jako sporo sam čitao, zamuckivao, krivo pročitao, slovkao, imao problema sa čitanjem titlova na filmovima i sav bi se preznojavao kad bi morao čitati pred bilo kime. Zbog toga sam i sporije učio, i zbog toga nisam volio školu, nije mi se dalo učiti i pod satovima sam zato stalno crtao jer mi je tako vrijeme u školi brže prolazilo! Ali kad bih crtao, slušao bi što učitelji ili profesori govore iako to možda nije tako uvijek izgledalo. Normalno da su se uvijek učenici oko mene dobro mogli nasmijati ako sam nešto krivo pročitao, ali to nije ništa tako strašno. To sam tako morao i prihvatiti.

Od trnovitog puta do uspjeha

U srednjoj Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji nisam niti isticao taj problem, jer već sam koliko toliko mogao dobro pročitati tekst, bez puno zamuckivanja, jedino sam sporo čitao, ali sam tamo stekao naviku redovitog čitanja, bar svaki dan dio nekog duhovnog štiva i naravno morao sam više učiti, tako da sam u tome bio sve bolji i bolji. Kasnije sam upisao filozofsko-teološki studij i sve sam više i više čitao, tako da se danas kad sam završio fakultet ta teškoća gotovo i ne primjećuje, jedino u brzini čitanja.

Narod.hr: Je li vaša umjetnost vaša sigurna luka, što osjećate dok slikate?

Deverić: Nije samo sigurna luka, već i burno more puno strasti i doživljaja. Volim to raditi. Crtanje, takav način izražavanja i takva umjetnost je ono što osjećam kao svoju vlastitost, identitet i to je moja potreba i dio mene. Bog mi je dao taj talent i dužan sam ga „umnažati“, razvijati i koristiti.

‘Kada crtam osjećam se ispunjeno, a kada nacrtam onda me znade proći katarza ako sam zadovoljan svojim radom.’

Narod.hr: Koja je najčešća tema Vaših djela i kako ste se odlučili na nju?

Deverić: Najčešća tema mojih djela su portreti. Ljudsko lice je zanimljiv predmet crtanja.

‘Svakodnevno gledamo razna lica, različite karaktere ljudi i iz lica se mnogo toga može iščitati.’

Godinama već crtam lica, portrete osoba i zato sam morao dobro istrenirati oko, da hvatam te crte lica i promatram sjene i anatomiju lica. Jako volim crtati portrete svetaca, a pogotovo onih koji su meni osobito dragi. Portretiranje je zahtjevno. To su moji najčešći motivi, ali ne znam jesu li mi i najdraži. Volim i zanimljive motive poput starih drvenih kuća ili kamenih kuća, životinja, barki na moru i nekih lijepih pejzaža. Svaki lijep motiv za crtež meni je privlačan.

Dosadašnji uspjeh

Narod.hr: Gdje ste do sada izlagali svoje radove?

Deverić: Imao sam nekoliko samostalnih izložbi koje su bile dobro posjećene : «Portreti rock legendi» u Prostoru manifakturne slobode u Zagrebu, istoimena izložba u Caffe baru In Art u Velikoj Gorici, izložba „Putopisno stvaralaštvo u crtežu“ u Pučkom otvorenom učilištu u Velikoj Gorici, humanitarna izložba „Gladna nahraniti“ u SKACu u Zagrebu, „Rasta izložba“ klub Attac- Siva galerija u Zagrebu, izložba „Ljubiti čovjeka“ Caffe bar Damask u Zagrebu, „Portreti kršćanskih uzora i teologa“ u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, i velik niz skupnih izložbi, od kojih bi izdvojio izložbe iz zbirke slika dr. Jurja Batelje „U čast Stepincu“ u Prostoru paneuropske unije u Zagrebu i izložba „Blaženikovo podgorje“ u Gradskom muzeju Jastrebarsko.

‘Ono što namjeravam je napraviti izložbu koja bi se zvala „Dar života“. Ta bi izložba imala za cilj malo propitkivati ljudski život.’

Tema bi bila vrlo aktualna s dojmljivim motivima pretežito života u samom začetku. Sami počeci ljudskog života i život kao dar. Možda u prostoru zaklade „Čujem, vjerujem, vidim“ u Medulićevoj ulici u Zagrebu, gdje imaju galerijski prostor. S tom zakladom često surađujem pa smo već nešto dogovarali, ali ne znam kad ću točno kad ću izložiti radove jer ih imam u planu još nekoliko napraviti.

Narod.hr: Koju poruku vlastitim djelovanjem želite poslati?

Deverić: ‘Svojim djelima želim poslati poruku da svaki talent treba razvijati.’

Za sve dodatne informacije pogledajte poveznicu