Demonizacija australskih Hrvata: Poticaj došao iz Jugoslavije, ljevičari nastavili s ocrnjivanjem

Foto: Zajednica u Australiji, Facebook

U analizi pod naslovom “Australci nisu zaboravili demonizaciju od australske ljevice” Alexander Lee iz Canberre istražio je kako je došlo do napada na australske Hrvate od strane laburističke stranke, u uvodu svog članka on kaže:

“Stigmatizacija australskih Hrvata 1960-ih i 1970-ih kao ‘fašista’ i kao predmeta sumnje je podsjetnik koliko opasni i štetni mogu biti politiziranje etničkih identiteta”, ističe Alexander Lee iz Canberre u uvodu članka pod naslovom “Australci nisu zaboravili demonizaciju od australske ljevice”. Lee je istražio kako je došlo do napada laburističke stranke na australske Hrvate.

Ova analiza točno pogađa u srž problema, to jest odnosa, uglavnom lijevog političkog establišmenta prema Hrvatima.

Jasno da je poticaj došao iz Jugoslavije, ali je zaprimljen i zakuhan ovdje u Australiji.

Svi budući napadi na zajednicu, npr. ‘Hrvatska šestorka’, Tony Jones (ABC), potječu zapravo od ovih početnih koraka.

Podsjetimo, ‘Hrvatska šestorka’, odnosi se na šestoricu australskih Hrvata osuđenih na 15 godina robije krajem 1970. radi zavjere, jer su namjeravali dignuti u zrak nekoliko odredišta kao npr. jedno od važnijih dostavljača vode u Sydneyu. Cijeli sudski proces oslanjao se na svjedočenje jednog od optuženih za kojeg se kasnije ustanovilo da je radio za jugoslavensku tajnu službu. Unatoč tome odslužili su deset godina robije.

Tony Jones, voditelj talk showa na državnoj televiziji ABC, jednom je prilikom u svom programu na temu o terorizmu izjavio između ostalog: „… 1970. godina bilo je više podmetanja eksploziva od strane Hrvatskih katoličkih ekstremista”. Radi toga je protiv njega bila podignuta tužba.

Iako, kako dalje analizira Alexander Lee, napadi potječu uglavnom iz Laburističke stranke, ne mogu se isključiti posljedice ovih napada na širu australsku zajednicu.

Sad je sve to, kako se kaže na engleskom ‘water under the bridge’ (prošlost), koju ipak treba predstaviti u njenom pravom obliku.

Vrijedno je vidjeti da ima pojedinaca koji i nisu hrvatskog porijekla, barem po imenu, koji su voljni svjedočiti istinu.

Ono što se potvrđuje s ovim dokumentom je činjenica da su Hrvati i te kako bili aktivni na ovim prostorima, zagovarali ne samo svoje pravo kao etnička skupina multikulturne Australije nego i pravo Hrvata na svoju vlastitu državu.

Ne sluteći, Jugoslavija, preko svojih ljevičarski trabanta u Australiji, optužujući Hrvate, sijala je sjeme svoje vlastite propasti. Tako je upoznala ovaj svijet s hrvatskom problematikom, s činjenicom da postoji jedan narod koji se zove hrvatski narod, a ne jugoslavenski, i što taj narod želi. A ostvarenje tog cilja u konačnici označilo je njenu propast.

Sve drugo je drugorazredne važnosti.

Hrvati u Australiji kao savršena meta australskih ljevičara

Hrvati u Australiji imaju nesretnu specifičnost da su bili prva poslijeratna australska migrantska zajednica koju je sustavno napadao i delegitimizirao značajan dio političkog establišmenta.

Nesumnjivo je bilo legitimnih pitanja o djelovanju nacionalističkih Hrvata u Australiji i inozemstvu. Međutim, došlo je i do niza nelegitimnih, ekstremnih i vrlo ciljanih napada na hrvatski etnički identitet.

U rujnu 1964., govoreći u australskom parlamentu, Gogh Whitlam, zamjenik čelnika Laburističke stranke i u konačnici najdugovječniji vođa australskih laburista, napao je hrvatski etnički identitet, tvrdeći da je sama ideja razlikovanja “hrvatskog” naroda od jugoslavenskog fašistička konstrukcija.

“Izraz ‘Hrvat’ je kovanica koja je nastala tijekom [Drugog svjetskog] rata. Koristili su ga tijekom rata kvislingi i marionetska država koju su tada osnovale Italija i Njemačka”, rekao je zastupnicima.

“U ovom Domu ili u ovoj zemlji ne bi trebalo biti poučnih simpatija prema osobama koje sebe opisuju kao Hrvate, koji su bili pristaše [hrvatskog fašističkog vođe Ante] Pavelića, koji su prikazivali njegovu zastavu i koji su koristili njegove oznake”.

Ti šokantni komentari bili su dio šireg razdora između Hrvata i političke Ljevice koji su karakterizirali velik dio iskustva hrvatske zajednice u Australiji.

Kada se uzmu u obzir povijesna i sadašnja pitanja unutar hrvatske dijaspore u Australiji, treba se prisjetiti porijekla sukoba Hrvata i australske političke ljevice, te koliko se brzo pretvorio u antipatiju.

Moramo to učiniti kako bismo razumjeli desetljeća skepse prema hrvatskim migrantima u Australiji koji i dalje povremeno isplivaju na površinu.

Ispitivanje ove povijesti otkriva urođenu opasnost od upotrebe bilo koje etničke skupine kao svojevrsnog oružja protiv političkih suparnika.

Iskustvo hrvatske dijaspore u Australiji temeljito je oblikovano načinom na koji su Hrvati postali politički nogomet u Hladnom ratu između velikih australskih stranaka, a kada je ljevičarska Laburistička stranka, tada u oporbi, odlučila optužbe o hrvatskom političkom ekstremizmu iskoristiti kao oružje protiv desničarske vlade Liberalno-zemaljske stranke.

Hrvati su bili savršena meta australskih ljevičara od 1960-ih naovamo, jer su bili antikomunisti i katolici, i tako gledani kao oporba političkim interesima Australske ljevice. Imali su malo političkog kapitala, gotovo nikakvu zastupljenost u vlasti ili u radničkim organizacijama i bili su viđeni kao “novi Australci”.

U to vrijeme, Laburistička stranka, koja je bila bez vlasti više od desetljeća do 1960-ih, bila je sumnjičava i ogorčena vladinim špijuniranjem ljevičarskih pokreta u Australiji. Laburistička stranka i politička ljevica u širem smislu smatrale su da su nepravedno na meti sigurnosnih agencija i sumnjale su da vlada primjenjuje nepoštene standarde.

Šokantne priče od 1963. pa nadalje koje su tvrdile da su Hrvati u Australiji formirali militantne organizacije, podržavali nasilje i putovali u Europu s namjerom da potkopaju jugoslavensku državu savršeno su se uklopila u već postojeća ljevičarska uvjerenja da australska vlada zažmiri na desničarski ekstremizam.

Te su priče opravdale svaku ljevičarsku sumnju da je vlada nepravedna prema vlastitom političkom pokretu i prešutno podržavala antikomunističke ekstremiste.

Interes među utjecajnim elementima Laburističke stranke i njezinih povezanih medija za procjenu tih informacija na trijezan način bio je ograničen.

Pitanja o tome u kojoj su mjeri hrvatski nacionalistički ciljevi bili u sukobu s australskim zakonom, što su hrvatski nacionalisti zapravo željeli i postoji li jedinstveni ideološki ekstremizam koji je trebalo riješiti – i što se, ako išta, može učiniti – nisu ni postavljena.

Hrvati su, čini se, predstavljali desničarske ekstremiste za koje je Laburistička stranka vjerovala da postoje i tako su trebali biti upotrijebljeni protiv vlade.

Hrvati su od skromnog dijela poslijeratnog migracijskog vala prešli u objekt političkog gnjeva. Za nekoliko mjeseci Laburistička stranka pretvorila je pitanje hrvatskog nacionalizma u Australiji u etničke napade i retoriku bez dokaza.

Whitlamove izjave bile su neke od najnečuvenijih, ali njegovi politički saveznici, uključujući Jima Cairnsa, budućeg potpredsjednika vlade, bili su jednako tako entuzijastične. Kakve god legitimne istrage koje su se mogle potaknuti o prirodi hrvatskog nacionalizma u Australiji sada su ukaljane političkim strančarstvom.

U usponu Whitlam i njegovi politički saveznici gurali su hrvatske Australce sve dalje od Laburističke stranke i sve bliže vladi Liberalno-zemaljske stranke, koja je odmah odbacila Whitlamovu karakterizaciju. Ali Whitlam nikada nije skrenuo s tog puta i nastavio retorički ciljati Hrvate.

Tijekom kasnih 1960-ih i 1970-ih, Australska ljevica nastavila je kampanju karakterizacije Hrvata kao fašista i terorista, što je australska desnica uporno osporavala.

Dok su Laburisti također optuživali druge istočnoeuropske i južnoeuropske migrantske skupine da su desničarski ekstremisti, što je Whitlam kasnije primijenio i na vijetnamske migrante, Hrvati su primili najoštriji napad.

Danas je pitanje hrvatskog nacionalizma izblijedjelo iz mašte australske javnosti. Ali čak i nakon završetka Hladnog rata i raspada Jugoslavije, nasljeđe onoga što se dogodilo 1960-ih ostaje.

Posljednjih godina australski novinari poput Hamisha McDonalda i Gerarda Hendersona istaknuli su da je politizacija Hrvata imala stvarne učinke. Sudski slučajevi koji uključuju tvrdnje o hrvatskom terorizmu, kao što je suđenje “Hrvatskoj šestorci” [šestorici muškaraca koji su 1981. zbog navodne zavjere za dizanje u zrak ciljeva u Sydneyu] i dalje se provjeravaju kao pobačaji pravde.

Ono što se dogodilo Australskim Hrvatima počevši od 1960-ih podsjetnik je koliko opasno i štetno može biti politiziranje etničkih identiteta.

Pruža opomenu za Australce, i doista za sve kreatore politike. Diskreditiranje etničkih identiteta kao sredstva za nanošenje štete političkim suparnicima ima dugoročne političke i ljudske posljedice. Prelazak granice od legitimnih upita o postupcima hrvatskih nacionalista u Australiji do javnog negiranja samog hrvatskog etničkog identiteta kao nelegitimne, inherentno ekstremističke, etničke identifikacije stvorio je bol koja je trajala desetljećima.

————————————

Alexander Lee, Canberra, 21. listopada 2020. balkaninsight.com

* Alexander Lee kandidat je za doktorat na Australskom nacionalnom sveučilištu National Security College.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr