U Norveškoj je i službeno započelo održavanje kulturnih manifestacija i svečanosti , te su diljem zemlje otvorene mnogobrojne izložbe povodom obilježavanja 200 godina od donošenja norveškog Ustava.
Malo je vjerojatno da ċe u pozdravnim i svečanim govorima prigodom proslave te, za gotovo sve Norvežane, značajne godišnjice biti spomenute i činjenice koje otkrivaju mračnije strane u novijoj povijesti Norveške. Neke od njih opisali su S. Aas i T. Vestergården u povodom ovog jubileja izdanoj knjizi Povijest srama – Mračnije strane u povijesti norveške države 1814-2014. (Skammens historie – Den norske stats mørkere sider 1814-2014.). Autori u knjizi predstavljaju različite činjenice i događaje u kojima su sudjelovale i norveške vlasti grubo kršeċi ljudska prava pojedinaca i grupa.
”Naš je zaključak da je u Norveškoj oduvijek bilo teško biti drukčijim. Odstupanje od norme, pripadnost nekoj od nepopularnih manjina automatski je značilo biti izloženiji nasilju. Pravo na različitost prilično je svježeg datuma. Ranije nije bilo dopušteno odstupanje od norveške homogenosti”, izjavio je Aas dnevniku Aftenposten.
Na pitanje zbog čega o ovoj temi pišu upravo sada, godine 2014., kada treba slaviti 200 godina slobode i demokracije, autori su odgovorili da je baš zbog toga potrebno sjetiti se svih onih kojima nije bilo dopušteno biti dio zajedništva. Svoju je povijest nužno shvatiti ozbiljno kako se neke stvari ne bi ponovile.
Ono što je mnogim opisanim slučajevima provedenog nasilja zajedničko bila je težnja čistoċi društva. Težilo se naime homogenom društvu, a u tu se svrhu provodilo nasilje kamuflirano kao mjera pomoċi u cilju iskazivanja dobrote i pružanja zaštite.
”Ako država nije znala što se zbivalo, imala je zadatak to istražiti. U knjizi opisujemo samo neke primjere, dok se zapravo radi o sustavnim kršenjima ljudskih prava”, dodaje Vestergården.
U primjerima koje navode opisuju se metode tortura čija je primjena Ustavom iz 1814. zabranjena za vrijeme saslušavanja optuženika, ali ne i tijekom služenja zatvorskih kazni te poput kazališnih predstava izvršena javna pogubljenja odsijecanjem glave najmanje 44 osobe u razdoblju od 1815-1876.
Najbrutalniji su međutim primjeri nasilja koje je izvršeno nad pripadnicima romske manjine i psihički oboljelima. Na tisuċe njih bilo je još do kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeċa izlagano elektrošokovima kao i prisilnom lobotomiranju u bolnici Gaustad – po tome najpoznatijoj i vodeċoj ustanovi u cijeloj Skandinaviji.
Mozak nauma o sprovođenju prisilne sterilizacije norveških Roma i psihički oboljelih bio je Johan Scharffenberg čija bista i danas krasi pročelje zgrade zatvora u Oslu, a koji je svoje ideje argumentirao nužnošċu zaustavljanja prodora ”defektnih ljudi” u norveško društvo. Empirijska istraživanja ukazuju da je samo 1934. sterilizirano najmanje 109 osoba temeljem odredbe u Zakonu o sterilizaciji. Povrh te brojke sterilizirano je najmanje 230 Romkinja iz, navodno, medicinskih razloga. Istodobno velik je broj romske djece oduzet roditeljima i smješten po dječjim domovima dok su im roditelji nasilno sterilizirani , što Organizacija UN-a, prema tvrdnji Vestergårda , karakterizira genocidom.
Voditelj Nacionalnog odbora za istraživanje zločina počinjenih nad Romima u Norveškoj Knut Vollebæk postavlja postavlja pitanje u kronici objavljenoj u Aftenpostenu ovih dana je li moguċe postiċi pomirenje. Kao članu spomenutog odbora zadatak mu je istražiti i procijeniti norveško zakonodavstvo i politiku prema ovoj manjini u Norveškoj u zadnjih 100 godina. Postavlja se pitanje kako nakon svega ponovo zadobiti povjerenje ove manjine u društvo, koje mjere sprovesti i kako.
1998. norveške su vlasti uputile službenu ispriku i zatražile oprost od svojih Roma. Spomenuti je odbor pokrenuo i nekoliko projekata u svrhu istraživanja i mapiranja provedenog nasilja.
Na jednom od gradskih groblja u Oslu i danas se međuitm nalazi jedna , još uvijek anonimna, masovna grobnica. Vlasti i dalje ne žele objaviti imena pokopanih. Vestergården tvrdi da se radi o više od 50 osoba romskoga podrijetla. Dodao je također da iz materijala koji su proučavali radeċi na knjizi on i kolega Aas nisu mogli zaključiti ništa o uzrocima smrti pokopanih osoba, ali sigurno je da je veċina njih bila hospitalizirana u bolnici Gaustad u razdoblju kada se masovno provodila prisilna sterilizacija i lobotomiranje među pripadnicima romske populacije.
Nacionalno udruženje Roma Norveške u znak sjeċanja na svoje nesretne sunarodnjake svake godine organizira pohod ovoj masovnoj grobnici. Romi koji pretpostavljaju da su u njoj posmrtni ostaci njihovih predaka opetovano izražavaju da neizvjesnost i neznanje o tome tko je u grobnici zapravo pokopan doživljavaju kao nastavak zločina nad Romima, nešto zbog čega je njihova ”rana još uvijek otvorena”.
”Kada slavimo 200 godina našeg Ustava, od posebne je važnosti uperiti svjetla na mračnije strane norveške povijesti. Obračun s prijašnjom politikom prema Romima bitan je kako bi društvo moglo nastaviti svoj razvoj ,” zaključuje Vollebæk.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
