Teza koju predsjednik Vlade RH Andrej Plenković i skloni mu mediji posljednjih mjesec dana neprestano nameću hrvatskoj javnosti jest – treba se dogoditi „pomirenje“. Premijer Plenković još nije odgovorio na pitanje koje je Hrvatima i državljanima Hrvatske najvažnije: s kime se Hrvatska treba „pomiriti“ i na kojim temeljima?
Je li u pitanju pomirenje sa srpskom manjinom u Hrvatskoj, s političkom strankom SDSS, s političarom Miloradom Pupovcem ili s državom Srbijom?
Ako je u pitanju pomirenje sa srpskom manjinom u Hrvatskoj, ono je to već odavno ostvareno. Agresija Srbije na Hrvatsku, gdje je Beograd koristio za oružanu pobunu značajan dio srpske manjine u Hrvatskoj, je završena. Hrvatska je pobijedila u tom ratu, a jedan dio Srba je otišao iz Hrvatske iz više razloga. Neki zato jer su bili dio te oružane pobune, neki zato jer nisu željeli živjeti u Hrvatskoj, jedan dio je otišao odmah kada je počeo rat (kao i dio Hrvata), jedan dio iz ekonomskih razloga, a jedan dio Srba je ostao živjeti u Hrvatskoj. Najveći dio tih se uklopio u građanski život, radi, privređuje, stvara obitelji, živi mirno već 25 godina otkada je rat završen. Rađaju se nova djeca i nove generacije, te za taj dio Srba u Hrvatskoj ne treba Plenkovićevo i Pupovčevo „pomirenje“ jer nikada i nisu podržavali agresiju na Hrvatsku i prljavi rat koji je pokrenula Srbija. Dapače, dio njih je bio pripadnicima Hrvatske vojske i ratovao protiv agresora iz Srbije.
Tko se treba „pomiriti“ i na kojim temeljima?
Što se tiče Milorada Pupovca suvišno je trošiti riječi, te bilo kakvo „pomirenje“ s njime ne treba povezivati. Plenkovića i Pupovca veže čisto pragmatičan odnos, po principu ja tebi – ti meni. Doduše, Milorad Pupovac općenitim frazama govori o potrebi „pomirenja“, koju prihvaća i Andrej Plenković, ali nikada jasno definirajući tko se treba „pomiriti“ i na kojim osnovama.
Često se spominje primjer pomirenja Njemačke i Francuske, ali se ne definira da u Domovinskom ratu Srbija ima ulogu Njemačke, a Hrvatska ulogu Francuske. Ako bi se stvari promatrale na taj (istinit) način, to bi bilo za Hrvatsku fantastično: Srbija bi, kao i Njemačka, bila proglašena agresorom i fašističkom državom u vrijeme Miloševića, platila ratne odštete, potpisala sve uvjete mirovnog ugovora kao poražena strana, otvorila arhive o nestalim Hrvatima, logorašima i otetoj imovini i kulturnom blagu, a njezini političari i vojni zapovjednici osuđeni na zatvor. Srbija bi bila povijesno diskreditirana kao i Njemačka nakon II. svjetskog rata.
Ali „pomiritelji“ ne žele ovakav scenarij koji odgovora istini, već samo „pomirenje“ bez jasne slike o ratu Srbije i Hrvatske.
Što se tiče „pomirenja“ s SDSS-om, to je vrlo slično „pomirenju“ s Pupovcem. SDSS je politička stranka koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić i gradonačelnik okupiranog i razorenog Vukovara Vojislav Stanimirović. SDSS je sve, samo ne stranka mirotvoraca kroz svoju povijest. Moguće je da je u toj stranci bilo ili da na čelo te stranke dođu i mirotvorci, ali čak i tada SDSS ostaje samo politička stranka. Zastupnike u Saboru ima ne zbog podrške biračkog tijela, već zbog izbornog zakona koji joj to garantira. Stoga, SDSS nema nikakve veze s pomirbom, a sama stranka se do sada uopće nije oglasila što je za nju „pomirba“, tko se miri i na kojim temeljima se to treba dogoditi.
Srbija je drugo pitanje i ključ svega.
Vučićeva Srbija je ključ za sve i Plenković to dobro zna
Premijer Plenković kao zrela osoba i čovjek koji je na čelu hrvatskog naroda u vrlo teškim i turbulentnim vremenima u domovini i svijetu ne razumije ili ne želi razumjeti elementarnu stvar, a to je: ako do pomirenja ikada dođe ono se mora dogoditi između država Srbije i Hrvatske, između cijelog srpskog i hrvatskog naroda, a ne između Hrvatske i srpske manjine u Hrvatskoj.
Ova istina se može potkrijepiti nizom opravdanih razloga, a iznosimo samo one najvažnije:
Prvo, što smo već istaknuli, Hrvati i srpska manjina u Hrvatskoj su već pomireni. Završetak rata donio je poraz velikosrpske politike, koju je podržavao i dobar dio srpske manjine u Hrvatskoj koji je podigao oružje protiv svoje domovine za interese strane države Srbije. Oni Srbi koji su ostali živjeti u Hrvatskoj, kao i oni koji su se vratili nakon rata, danas žive zajedno pomiješani s Hrvatima i drugim nacionalnim manjinama posvuda po Hrvatskoj.
Srbi u Hrvatskoj imaju najveća prava koje jedna nacionalna manjina ima u Europi – čak i potpredsjednika Vlade.
Drugo, rat u Hrvatskoj bio je agresija Srbije na Hrvatsku, a ne građanski rat. Ovakve teze o „pomirenju“ koje izoliraju rat u Hrvatskoj na odnos Hrvata i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj idu prilog tezama velikosrpske politike koja tvrdi da je u Hrvatskoj bio građanski rat (za Kosovo koje je bilo dio Srbije to ne tvrde). Stvarnost je cjelovita u svojim uzrocima, događanjima i posljedicama. Rat u Hrvatskoj bio je agresija Srbije na Hrvatsku s ciljem da se teritorij Hrvatske pripoji Srbiji. Taj rat je dugo pripreman, planiran i organiziran u Beogradu, a pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj bili su samo sredstvo za ostvarenje tog cilja.
Zbog tog razloga se pitanje pomirenja rješava između Srbije i Hrvatske, i to na cjelovitoj istini o ratu i žrtvama, te ulozi Srbije u njemu.
Treće, Srbija već preko 100 godina manipulira srpskom nacionalnom manjinom radi stvaranja Velike Srbije. Sve zlo koje se događa u Hrvatskoj, BiH i uopće narodima u susjedstvu Srbije, dolazi cijelo stoljeće iz Beograda. Iz Srbije već u 19. stoljeću dolaze emisari, prote, kulturnjaci, trgovci koji šire velikosrpstvo i negiraju postojanje Hrvata. Primjera radi, uzmimo najpoznatijeg vođu Srba iz Hrvatske Svetozara Pribičevića. Sam je kasnije priznao da su on i njegov brat Adam bili eksponenti velikosrpske politike u Hrvatskoj još u doba Austro-Ugarske, direktno instruirani iz Srbije. Kada je Pribičević vidio da ta politika vodi u krv, rat i sukobe, mijenja svoj politički stav i postaje bliski suradnik Stjepana Radića u borbi protiv beogradskog dvora i velikosrpstva, postaje federalist i republikanac. Zbog toga ga Srbija odmah odriče, te nakon uvođenja diktature 1929. uhićuj i zatvara. Pribičević, najznačajniji vođa Srba iz Hrvatske uopće u modernoj povijesti, završava osamljen i izoliran svoj život, odbačen od Beograda, u inozemstvu daleko od rodne Hrvatske ili Srbije koju je prizivao u mladim danima.
To je primjer kako završavaju pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koji okrenu leđa Beogradu i počinju se zalagati za pravo hrvatskog naroda na njegovu državu, istinsko pomirenje i suživot sa Hrvata sa Srbima.
Tako je završio i Milan Babić, predsjednik tzv. SAO Krajine koja je bila fašistička tvorevina bazirana na principu tla, krvi i velikosrpske ideologije. On je kao pokajnik u Haagu javno priznao da je Srbija i on kao njen eksponent u Hrvatskoj izazvao rat, poticao ubijanje ljudi samo zato jer su Hrvati i gradio u Hrvatskoj Veliku Srbiju. On nije umro u izgnanstvu kao Pribičević, već je nađen obješen u ćeliji što je proglašeno samoubojstvom.
Bio je krunski svjedok protiv Srbije i Slobodana Miloševića, a nije stigao svjedočiti.
Četvrto, Srbija mora priznati svoju krivnju za agresiju i svoj udio u ratu u Hrvatskoj. I ne samo Hrvatskoj već i Bosni i Hercegovini i Kosovu. Ne zaboravimo da danas postoji Republika Srpska koja je izravna posljedica fašističke ideologije čiste krvi, tla i nacije koju je Srbija propagirala i provodila u ratovima u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Ne zaboravimo i da je krajem 1992. godina etnički očišćeno 30 % Hrvatske (to je 70 % zamišljenog teritorija koji se trebao oduzeti Hrvatskoj i pripojiti Srbiji) i 70 % ukupnog teritorija BiH. Planovi o Velikoj Srbiji već su gotovo bili realizirani, ostalo je samo zatvoriti dolinu Neretve i Livanjska vrata i izaći na more. Ostalo bi odradili s vremenom. Ne zaboravimo da je na Kosovu bilo 1 000 000 ljudi koje je srpska vojska nasiljem potjerala iz svojih domova i koji nisu otišli na traktorima kao posljedica vojnog poraza, već kao posljedica planiranog genocida i etničkog čišćenja.
Srbija je imala logore za ubijanje, mučenje i silovanje muškaraca i žena. Iz Srbije su kretali tenkovi na Vukovar. Srbija danas ima 130.000 ratnih veterana iz ratova u Hrvatskoj, BiH i Kosovu, ima invalide rata u Hrvatskoj koji u Srbiji imaju svoja prava. Srbija je organizirala, planirala i naoružavala Srbe u Hrvatskoj. Srbija je dovela na vlast Slobodana Miloševića, novog balkanskog Hitlera.
Srbija je kriva za rat u Hrvatskoj, a to je ključna činjenica u procesu pomirenja.
Peto, Srbija danas provodi istu velikosrpsku politiku i toga se ne odriče. Ovu tezu ne treba posebno elaborirati jer je više nego jasna. Dovoljno je samo promatrati događanja u Crnoj Gori, koja imaju isti obrazac kao u Hrvatskoj pred rat, a temelje se na kultu “ugroženog Srbina”. Crna Gora danas ne može normalno funkcionirati kao država samo zbog politike iz Beograda i Srpske pravoslavne crkve koji koriste Srbe u Crnoj Gori za izazivanje napetosti i sukoba, s ciljem poništenja državnosti Crne Gore. Ako se pogleda politička scena Srbije danas, godinama se vrta ista lica koja su bila ratni huškači i provoditelji politike Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja u ratu ili njihovi najbliži suradnici. Vučić, Vulin, Dačić, Toma Nikolić, sve su to imena koja pamtimo iz doba agresije na Hrvatsku.
Sve njih biraju državljani Srbije na izborima.
Srbija nije prošla katarzu, nije se odrekla velikosrpstva i ne želi priznati niti najmanju krivicu za rat u Hrvatskoj.
Pomirenje, ako do njega dođe, se treba dogoditi između Srbije i Hrvatske, a ne Hrvata i srpske manjine iz Hrvatske.
Pitanje je može li s ovakvom Srbijom doći do pomirenja u skoroj budućnosti, a koje bi bilo bazirano na istini i bar minimalnom konsenzusu oko toga što se događalo od 1991. do 1995. godine?
Ne može i Plenković to zna.
Problem je što se hrvatskoj javnosti ultimativno predočava ideja “pomirenja”, bez istine, bez jasnoće i bez kranjeg cilja. A možda je krajnji cilj da Hrvatska posluži, na svoju štetu, kao ona koja po nalogu Bruxellesa treba privući Srbiju prema Europi, dalje od Rusije ili Kine.
Ideja je plemenita i dobra za Bruxelles i Srbiju, ali cijenu bi trebao platiti hrvatski narod kroz “pomirenje” na krivim temeljima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
