Ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang prisjetio se za narod.hr tijek događaja koji su slijedili prije i nakon pada Vukovara 1991. godine.
“Za Vukovar sam bio vezan pupčanom vrpcom kao ratni ministar zdravstva jer od trenutka kad sam imenovao doktoricu Vesnu Bosanac za ratnu ravnateljicu, naravno da je suradnja bila svakodnevna zbog toga jer je trebalo osigurati opskrbu lijekovima, medicinskim materijalom, obnavljati posade koje su dragovoljno ulazile u bolnicu. Nakon tri tjedna posadu bi zamijenili s novim liječnicima i sestrama dragovoljcima i naravno, kad je Vukovar ostao u okruženju, zadnja ekipa je ostala tamo sve do pada Vukovara”, rekao je Hebrang.
“S Vukovarom smo imali svakodnevne telefonske kontakte, a kada više nije bila moguća opskrba, krenuli smo u pregovore o evakuaciji ranjenika da olakšamo posao ljudima u bolnici. Bolnica je bila svakodnevno granatirana sa 70 do 80 projektila i život je u njoj postao sve teži i teži. Na kraju su ostali i bez vode. Jedan strašan podatak je da su morali koristiti vodu koja je zaostala u cijevima radijatora još iz doba prije okupacije Vukovara. U dogovorenom konvoju smo uspjeli izvući 104 ranjenika i tako malo olakšati, to je bilo točno mjesec dana prije pada bolnice. Nakon toga je komunikacija bila samo telefonska i to po noći kad smo mogli uspostaviti razgovore, ali više nismo mogli pomoći jer je Vukovar bio u potpunoj blokadi”, dodao je Hebrang.
“Sama noć pada Vukovara je za mene jedan od najtežih doživljaja jer sam tu noć proveo u pregovorima s generalom Rašetom o neutralizaciji bolnice. Naime, Međunarodni crveni križ za bolnice u okruženju ima jedan protokol koji se potpisuje – neutralizacija bolnice, a sastoji se u tome da u bolnicu ulaze samo predstavnici Međunarodnog crvenog križa, a objema stranama je zabranjen ulazak naoružanim osobama u bolnicu. Na taj način se želi spriječiti ratni zločin nad bolesnicima i osobljem. Nakon dugih pregovora kojima je tada posredovala tadašnja misija Europske zajednice, uspjeli smo potpisati ugovor o neutralizaciji bolnice i on je potpisan prije nego što su JNA i naoružani srpski civili ušli u bolnicu i počinili zločin”, prisjetio se Hebrang.
“Nažalost, nakon par sati sam nazvao doktoricu Bosanac da joj kažem da je protokol potpisan i da postupi po dogovorenome. Znači, da otvori vrata Međunarodnom crvenom križu koji će onda zaustaviti vojsku. Međutim, kako sam je nazvao, umjesto njezina glasa u slušalici sam čuo muški glas. Rekao sam: ‘ovdje ministar zdravstva Andrija Hebrang, molim doktoricu Bosanac’. Bilo mi je čudno da se javlja muški glas na telefon koji je uvijek ona upotrebljavala i tada mi je odmah bilo sve jasno. Muški glas mi je kazao: ‘Šta je ustašo? Nema više tvoje doktorice’ i spustio telefon. To je bio meni znak da su oni ušli unutra unatoč potpisanom i nakon potpisanog protokola što je najveći ratni zločin koji se po međunarodnim pravilima može počiniti. Kako je spustio slušalicu, više nisam mogao s njim pričati što se dogodilo s bolesnicima i osobljem. Odmah sam posumnjao da su počeli s masakrom u bolnici. Istog sam časa otišao do predsjednika Tuđmana. To je bilo negdje u 2 sata u noći i rekao mu da je potpisan sporazum, ali nije ispoštovan i da su ušli unutar na što me on upitao što predlažem. Rekao sam mu da predlažem razgovor s američkim veleposlanikom da obavijestimo da su unatoč pregovorima i potpisanom sporazumu, usprkos obvezama koje tadašnja Srbija i JNA imala prema Ženevskim konvencijama i Međunarodnom crvenom križu, upali u bolnicu i da Međunarodna zajednica mora poduzeti sve što je moguće da se spriječi masakr”, napomenuo je.
“Dakle, našao sam se s predsjednikom Tuđmanom i američkim veleposlanikom Warrenom Zimmermannom i rekao mu što se dogodilo. Veleposlanik je rekao da ne vidi mogućnost nikakve intervencije i pitao me kako bi oni tu uopće i mogli intervenirati, na što sam rekao da Međunarodna zajednica, a ne samo SAD, mogu spriječiti masakr u Vukovaru na vrlo jednostavan način, a što je od njih traženo mjesecima – ekonomskom blokadom Srbije. Koliko puta je Vijeće sigurnosti proglasilo ekonomsku blokadu na nekog agresora i na taj način onemogućilo daljnju agresiju? Jedna sjednica Vijeća sigurnosti i jedna točka i genocid bi prestao. To nisu učinili i tada je već bilo i prekasno da se nešto učini”, ustvrdio je Hebrang.
“Odmah sam krenuo prema istočnoj Slavoniji, a vijesti koje su pristizale bile su stravične. Potvrđivale su da je masakr u bolnici počinjen. Bolničko osoblje je bilo zarobljeno i odvedeno u Srijemsku Mitrovicu i odmah sam počeo duge i mučne pregovore za njihovo oslobađanje. Na kraju smo pregovore ipak uspjeli zaključiti i razmijenili smo osoblje vukovarske bolnice za grupu ‘Labrador’ koja je bila uhićena, a iz Beograda je bila dirigirana da izvrši puč, pobije i uhiti vladu i zauzme strateške točke u Zagrebu, te da na taj način napravi preokret ratne situacije u Zagrebu. Mijenjani su u zagrebačkoj zračnoj luci koju je još uvijek držala JNA. Tada sam ponovno vidio doktoricu Bosanac, doktora Njavru i sve kolege Vukovarce i dragovoljce koji su doživjeli taj strašan čin”, prisjetio se Hebrang.
Dodao je kako je dugo vremena trebalo da se otkriju svi razmjeri stravičnog zločina, a za zločin na Ovčari ističe kako je to “najveći mogući ratni zločin”.
“Kad smo doznali za Ovčaru… To je zločin nad bolnicom, bolesnicima i osobljem što je prema međunarodnim kriterijima najveći mogući ratni zločin. Do danas za njega nema osuđenih i nitko nije odgovarao. Vukovarska bolnica bila je srušena gotovo do temelja. Nije podignuta ni optužnica za rušitelje bolnice. Ne radi se tu samo o vukovarskoj bolnici – srušeno je još 12 hrvatskih bolnica kao što je u Vinkovcima, Pakracu… U svojoj knjizi sam naveo evidencije ubijenih civila. Za 8000 ubijenih hrvatskih civila, među kojima je 50 posto žena i djece, također nije dignuta optužnica. Na sceni je tajenje hrvatskih žrtava za volju uspostave dobrih susjedskih odnosa u regiji bivše Jugoslavije. Zločin je ubiti civila, ali je jednako tako zločin zatajiti civilni žrtve i time zatajiti istinu”, smatra Hebrang.
“Rezolucija Vijeća o zločinima komunizma koja se može primijeniti i na ovaj rat, kaže da nema pomirbe bez istine. Sva naša pomirba je na trulim nogama dok se ne kaže povijesna istina i dok se ne pokrenu postupci protiv zločinaca. Svaki zločinac koji nije kažnjen, kad-tad u budućnosti dođe u situaciju da izvrši novi zločin. Povući ću grubu paralelu – da smo kaznili komunističke zločince koji su poslije završetka Drugoga svjetskoga rata pobili 200.000 civila bez suda, onda ne bi zločinci iz srpsko-crnogorske agresije bili ohrabreni da oni ponove zločin. I to je tragedija Vukovara. Druga tragedija Vukovara je ta da međunarodna zajednica nije poduzela ništa pa čak je u nekim izvješćima falsificirala pojedine događaje kada je voditelj promatračke misije Tadeusz Mazowiecki u izvješću napisao drugi datum sporazuma između generala Rašete i mene o neutralizaciji bolnice. Namjestio je datum na 24 sata kasnije, ne vjerujem da je to bila zabuna iako je to moguće,a mislim da je htio na taj način zločin smjestiti u vrijeme prije potpisa tog sporazuma o neutralizaciji i na taj način dati neku vrstu abolicije počiniteljima zločina”, ocijenio je Hebrang.
Hebrang napominje kako je do tragedije u Vukovaru došlo radi “čitavog niza međunarodnih interesa”, a da se vukovarska tragedija mogla i morala spriječiti da je međunarodna zajednica izglasala embargo na Srbiju.
“Današnja tragedija Vukovara je da se on politizira. Podijeljene kolone prošle godine, a vjerojatno i nažalost to će biti i ove godine, posljedica su jedne agresivne i loše politike prema Vukovaru, a te su podjele su izazvane samo sa jednom odlukom aktualne vlade – da se uvede na silu ćirilica u ranjeni Vukovar. Oni su time namjerno otvorili živu ranu, mogli su predvidjeti što će se dogoditi, nažalost Vukovar je danas ranjen kao i prije mnogo godina”, istaknuo je Hebrang.
“Nije dignuta optužnica ni protiv zločinaca koji su ubijali, ni protiv zločinaca koji su silovali, ni protiv rušitelja bolnica, ni 200.000 kuća i stanova, i to je opasnost za budućnost. Nakon određenog vremena, nekažnjeni zločini se uvijek ponavljaju”, zaključio je Hebrang u razgovoru za narod.hr.
